Kristen Stewart, glumica poznata po biranju odvažnih uloga, na filmske je festivale stigla u sasvim novoj ulozi – kao redateljica. Njezin dugometražni prvijenac „The Chronology of Water”, nastao prema istoimenim eksperimentalnim memoarima američke spisateljice Lidije Yuknavitch, gotovo je podjednako buran kao i reakcije koje izaziva.
„Women hold our power in our orifices”, stoji u naslovu jedne od prvih kritika kojom se Stewart poigrava dok prima prve odjeke publike. Film – koji sama opisuje kao „punk-rock ayahuasca trip” – montiran je kao impresionistička kolaž-poema o boli, gubitku, nestalnoj prirodi sjećanja i ponovnom osvajanju žudnje. Nije, kaže, za svakoga: njezina omiljena festivalska doskočica glasi „The Chronology of what the fuck did I just watch?”
Ipak, upravo ta iskrenost Stewartu čini najvrjednijom: „Whether it’s your least favourite movie or your most favourite, it’s not lying, it’s genuine. And I’m so fucking proud of that.”
Film predvodi britanska glumica Imogen Poots, smireniji kontrapunkt Stewartinoj eruptivnoj energiji. Dvije su žene zajedno u londonskom promotivnom razgovoru u kojem Stewart gotovo manično prebire po mislima – noga joj poskakuje, vokabular sijeva. „Language is a metaphor for experience. It’s as arbitrary as this mass of chaotic images we call memory”, citira poznatu rečenicu Yuknavitch s prvih stranica knjige i objašnjava da je upravo u toj „gomili kaotičnih slika” osjetila silnu vizualnu snagu.
Prvi put je za rukopis čula 2018. tijekom snimanja filma „JT LeRoy”. Već nakon četrdesetak stranica bila je, kaže, „vraški uvjerena da nitko drugi ne smije režirati taj film osim mene”. Privukla ju je fizička, gotovo sirova narav teksta: „Kao žene, imamo ta propuštajuća ishodišta – naša su tijela mjesto moći, ali i ranjivosti. Svi smo toliko zavezani brnjicom. Ovdje sam je skinula. Film ima velika, širom otvorena usta.”
Od tog impulsa do gotovog projekta prošle su godine rada, ali Stewart tvrdi da se osjećaj oslobođenja nije izgubio. Dok festivalske brojke rastu, kritike se kreću od ushitnih do posve zbunjenih, no redateljica mirno čeka: film, uvjerena je, „treba pojesti, probaviti i iznova izlučiti svatko na svoj način”.
„The Chronology of Water” zasad nema potvrđen distribucijski datum, no sudeći po decibelima koje diže, publika – makar podijeljena – jedva čeka okusiti taj „gutljaj atipične kinematografske žaoke”.