Na prostoru manjem od većeg nogometnog igrališta, unutar ograđenog grada Kowloona u Hong Kongu, nekada je živjelo više od 50.000 stanovnika. Taj je labirint betona, uskih uličica i improviziranih zgrada postao simbol ekstremne prenapučenosti i odsustva osnovnih životnih standarda.
Stanovi natisnuti jedni na druge često nisu imali ni prozor; mnogi su, kako svjedoče bivši stanovnici, „sunce vidjeli samo s krova”. Voda i struja bili su luksuz, sanitarni čvorovi oskudni, a sigurnosnih pravila gotovo da nije ni bilo. Zgrade su građene bez plana i bez službenog nadzora, stvarajući kaotičnu džunglu hodnika i dvorišta u sjeni visokih nebodera.
Najnoviji požar u jednom od hongkonških nebodera ponovno je vratio u fokus pitanje sigurnosti u stambenim blokovima, podsjećajući javnost na nasljeđe Kowloona. U doba svoje najveće gustoće, grad je brojio oko 1,9 milijuna ljudi po četvornom kilometru, što ga svrstava među najzbijenija naselja ikad zabilježena.
Unatoč kriminalu, požarima i stalnoj opasnosti od urušavanja, stanovnici su nerijetko naglašavali snažan osjećaj zajedništva. Solidarnost – od dijeljenja hrane do zajedničkog rješavanja kvarova – bila je, kažu, jedini način preživljavanja u prostoru gdje su zidovi doslovno dijelili samo nekoliko centimetara.
Danas je Kowloon samo sjećanje, ali njegova priča ostaje upozorenje na cijenu stambene nejednakosti i izostanka nadzora nad gradnjom: kad se potreba za krovom nad glavom pretvori u labirint bez svjetla i zraka, posljedice se mjere ljudskim životima i dostojanstvom.