Trener Dinama Mario Kovačević u iscrpnom razgovoru osvrnuo se na tri najzahtjevnija poglavlja svojega života – sarajevski rat, borbu s karcinomom i premijernu polusezonu na klupi aktualnog prvaka.
Jesen punog preokreta
Kovačević je u Maksimir stigao ljetos na prijedlog predsjednika Uprave Zvonimira Bobana. Dinamo je zimski predah dočekao s bodom više od Hajduka i sedam osvojenih bodova u skupini Europske lige. „Jedna velika Dinamova generacija završila je svoj ciklus i uslijedila je potpuna revolucija, ali uvjeren sam da smo dobro odradili prijelazni rok i posložili kvalitetnu momčad”, naglasio je.
Priznao je da su ga više brinule stvari izvan terena nego sama taktika: velik pritisak javnosti, kritike i „klasična priča da netko iz manjeg kluba nije za veliki”. Ipak, kaže da ga klupsko vodstvo nije dovodilo u pitanje ni u kriznim tjednima.
Komunikacijska pauza, tijekom koje su otkazane uvodne press-konferencije, bila je, tvrdi, namjerna: „Trebao nam je mir i fokus. Vratit ćemo se medijskim obvezama kad procijenimo da je momčad spremna.”
Boban savjetuje, trener odlučuje
Na glasine da mu Boban „slaže” momčad odgovara: „Razgovaramo svakodnevno, ali konačnu riječ imam ja. Da je drukčije, naš bi odnos puknuo u startu.”
Obiteljska i vjerska sidra
U Zagrebu živi sa suprugom. Mlađa kći studira, starija je u braku, a mlađi brat Darko svećenik je u Župi Dubrovačkoj i redovito prati Dinamo. „Svi smo vjernici, ali poštujemo svakoga, bez obzira na to vjeruje li.”
Najveća osobna bitka
Rak pluća, otkriva, bila je najteža kušnja: „Pozitivno sam razmišljao i vjerovao da ću uspjeti. Danas idem na kontrolu svaka tri mjeseca i zasad je sve u redu.”
Sjećanja koja bole
Najpotresniji dio priče vodi u ratno Sarajevo. Obitelj je živjela u 35 kvadrata u Briješću, pod stalnom snajperskom vatrom. „Svako jutro brojili smo metke u sobi, spavali u hodniku da nas zidovi štite”, prisjetio se. Granata mu je raznijela zid tik nakon što je odande otišao; majka i brat bili su ranjeni.
Usprkos smrti na svakom koraku, treninzi su mu bili spas: svakodnevno bi pješačio ili vozio bicikl 11 kilometara do Skenderije. „Nas pet krene, jednog pogode… Pogibije su postale normalne. Rat me očvrsnuo i naučio da čovjek može izdržati sve.”
Pogled prema proljeću
Kovačević vjeruje da je momčad već postala „prava ekipa” i najavljuje nastavak borbe na tri fronte. Nakon svega što je prošao, kaže uz osmijeh, „možda je Dinamo ponekad i zeznutiji od rata – ali i to ćemo izdržati”.
