Redateljica Kelly Reichardt, koju kritika pamti po suptilnom, minimalističkom realizmu, u novom filmu „The Mastermind” hvata se ukoštac s klasičnim žanrom pljačke i – po vlastitom receptu – rastavlja ga na sastavne dijelove.
Za razliku od glamuroznih „Oceanovih 11” Stevena Soderbergha, Reichardt otvara priču prizorom pljačke koju izvode nespretnici s hulahopkama navučenima preko glave – jedna od najtraljavijih na velikom ekranu. Taj početni fijasko služi kao odskočna daska za detaljnu analizu lika Mooneyja, samozvanog organizatora pljačke čije se ambicije ruše čim se suoči s posljedicama vlastitog plana.
Filmsku atmosferu podcrtava glazba skladatelja Jazzerova, čiji „score” namjerno priziva estetiku slavnog lopovskog klasika, a onda je suptilno dovodi u pitanje. U Reichardtinoj verziji, pljačka više nije glamur nego brutalni sudar želje za brzom zaradom i realnosti u kojoj pogrešan korak nosi visoku cijenu.
Radnja se odvija u vrijeme političkih prosvjeda, čime film dodatno slojevito komentira suvremeni nemir: dok ulice pulsiraju zahtjevima za društvenim promjenama, Mooney i njegova ekipa pokušavaju preskočiti stepenice do bogatstva, nesvjesni da im se tlo istodobno izmiče pod nogama.
„The Mastermind” tako funkcionira kao dekonstrukcija žanrovskih tropa, ali i kao širi komentar o opsesiji materijalnim uspjehom. Reichardt, vješta u prikazivanju običnih, ranjivih ljudi, ovoga puta pokazuje koliko je opasno kad se san o lakom novcu sudari s grubom stvarnošću.