Kazališna postava klasika Zvonimira Berkovića iz 1966. godine dokazala je u posljednjoj premijeri da ni najvjernija rekonstrukcija ne može proizvesti isti doživljaj.
Nataša Govedić u svojoj analizi podsjeća da je sličan eksperiment na filmu još 1998. izveo Gus Van Sant, kada je kadriranje Hitchcockova „Psiha” preslikao „apsolutno vjerno”, ali ipak stvorio radikalno drukčiji učinak. Upravo to, tvrdi autorica, jest središnja ideja Berkovićeva „Ronda”: varijacija jedne šahovske partije postaje metafora za neiscrpnu promjenjivost ljudskih odnosa.
Tri glavna lika –
- sudac Mladen, umoran od vlastitih presuda i uvjeren da je svijet „uvijek isti”;
- umjetnički dizajner Feđa, koji vjeruje da se sve neprestano mijenja;
- mlada Neda, čiji se svijet vrti oko modnih časopisa i želje za majčinstvom –
čine svojevrsni emotivni trokut u kojem se brak pretvara u rutinu, a rutina traži proboj.
Na pozornici se ta napetost prelama kroz istovremenu igru šahovskih figura i suptilne glumačke kontrapunkte, pa svako novo „potezanje” teksta pomiče granice originala. Premijerna publika tako je svjedočila da kazališno istraživanje nije sputano ni „statusom filmskog klasika”, nego ga upravo taj status potiče na svježe čitanje.
Govedić zaključuje kako je „Rondo” na sceni najbolji dokaz da ponavljanje ne postoji: svaki kadar, svaki potez i svaka replika u času izvedbe postaju jedinstveni – i neponovljivi.