Kanfanar, 10. studenoga 2025. – Rijetko koje istarsko mjesto u nekoliko stoljeća bilježi toliko nasilnih smrti kao Kanfanar i okolica. Od ubojstava u opustjelom srednjovjekovnom Dvigradu do dramatičnog vješanja župnika 1944., lokalna povijest podsjeća na napetu kroniku krvi, vjere i politike.
Serija dvigradskih umorstava
Crkvene matice svjedoče da se u 17. i 18. stoljeću gotovo svake godine bilježilo poneko ubojstvo. Među najupečatljivijima su:
• 1606. – don Marko Tudisković umire od uboda nožem nakon spora oko crkvene zemlje.
• 1616. – svećenik don Marko Juretić nasmrt je premlaćen vrećama pijeska u uskoj dvigradskoj ulici.
• 1706. – trojica braće Popović iz Jurala padaju u zasjedi kod Rovinjskog Sela; dvoje pogiba na mjestu, treći uspijeva primiti sakrament pokore prije smrti.
Popis se nastavlja nizom krokija: zasjede u Kringi, pucnji iz arkebuza, pokopi bez sakramenata. Sudske istrage gotovo da ne postoje – ili su Dokumenti izgubljeni, ili se pravda, kako primjećuje kroničar Anton Meden, „dijelila na neki drugi način”.
Uljez i čudotvorac
Tri stoljeća poslije, 1929., u Kanfanar stiže svećenik don Marco Zelco iz Višnjana. Premješten iz Kaštelira pod teretom pritužbi kolege svećenika, novi župnik dolazi ranjen taštinom, ali odlučan dokazati se. Biskup mu savjetuje dvojezični pristup župi, no Zelco – sklon talijanskom identitetu i otvoreni pristaša fašističkog pokreta – inzistira na talijaniziranju natpisa i liturgije.
Unatoč političkoj etiketi, dijelom je osvojio mještane: s njima je igrao boće, kartao u gostionici i – premda neuobičajeno za klerika – prihvaćao svakodnevni seoski šušur.
Na Božić 1930. liturgija poprima dramatičan obrat. Prema župnikovoj prijavi porečkom Ordinarijatu, hostija u pokaznici navodno poprima lice Krista s trnovom krunom. Talijanski listovi raspisali su se o „euharistijskom čudu”, a Kanfanar 1931. dočekuje oko 10 000 hodočasnika na Malu Gospu. Događaj kulminira velikim dijecezanskim kongresom 1933., rijetko viđenim u Istri.
Rat, sumnje i kobni konop
Dolaskom Drugog svjetskog rata slika se mijenja. U jesen 1943. njemačke postrojbe pale selo Kresini; pri upadu u Kanfanar Zelco im, govoreći njemački, tumači da mještani nisu krivi te, prema svjedočenjima, spašava više života.
No već u veljači 1944. splet optužbi vezanih uz planiranu zasjedu protiv njemačke komande – od zakopanog oružja do sastanaka s partizanima – stavlja ga u središte nacističke istrage. Detalji ostaju zamršeni: neki akteri nestaju, drugi mijenjaju iskaze, a dokumenti kontradiktorno terete i oslobađaju.
U rano, vjetrovito jutro 9. veljače 1944. njemački vojnici dovode poluodjevenog župnika na kanfanarski trg. Sam si stavlja omču oko vrata, sklaplja ruke i, kako ustaljena predaja kaže, traži dopuštenje da blagoslovi selo. Visi tri dana na ladonji, dok biskup ne isposluje pokop. Radnici željeznice tiho ga sahranjuju; mještani iz straha promatraju iza zastora.
Spomen izmiješanih simbola
Poslije rata antifašisti podižu svećeniku spomen-ploču s petokrakom zvijezdom, ali bez križa – ironija povijesti koja još izaziva prijepore. Danas trg nosi njegovo ime, a nadgrobna ploča zahvalnost Općine. U međuvremenu je drvo vješala usahnulo, prepuštajući sjećanje pričama što lebde između mučeništva i političke kazne.
Otvorena pitanja
Bio li don Marco Zelco fašist koji je platio ratnu igru ili svećenik koji je izabrao šutnju da zaštiti župljane, službeno nikada nije razjašnjeno. Sigurno je tek da Kanfanar, od ranonovovjekovnih obračuna do ratnih vješala, nosi slojevitu – i krvavu – baštinu koju tek treba do kraja rastumačiti.