U ljeto 1970. skupina njemačkih ljevičarskih radikala – Gudrun Ensslin, Andreas Baader, Ulrike Meinhof i nekoliko pristaša – stigla je u Jordan u potrazi za gerilanskom obukom. Simboličan savez s palestinskim borcima trebao je biti odskočna daska za „urbani rat” u Zapadnoj Njemačkoj, no kamp izvan Amana brzo je razotkrio njihove slabosti: slabu kondiciju, nepoznavanje oružja i stalne sukobe s domaćinima zbog razuzdanog ponašanja i zahtjeva za „revolucionarnim privilegijama”.
Povratak u Njemačku značio je život u ilegalnim stanovima, beskrajno krivotvorenje dokumenata i niz pljački banaka. Snimljeni manifest, potpisan imenom Red Army Faction (RAF), pozivao je radničku klasu da „započne oružani otpor”. No stvarnost je bila prozaičnija: 99 % vremena, kako će priznati jedna članica, odlazilo je na preuređenje skrovišta i nabavu hrane.
Prva smrtna žrtva pala je 1971. kad je policajac ubijen u Hamburgu. U proljeće 1972. RAF pokreće seriju bombaških napada: vojna baza kraj Frankfurta (jedan poginuli američki časnik), policijska postaja u Augsburgu, sjedište medijske kuće Springer (deseci ranjenih) te stožer američke vojske u Heidelbergu, gdje su poginula trojica vojnika. Javnost, dotad ambivalentna, zgrožena je sve krvavijim akcijama.
Lov na osumnjičene završava 1. lipnja 1972. kad policija u Frankfurtu uhićuje Baadera i Holgera Meinsa u garaži punoj eksploziva. Ensslin pada u trgovini u Hamburgu, a Meinhof – izmučena i pothranjena – ulazi u lisice u Hanoveru nakon dojave prestrašena domaćina. Prva generacija RAF-a time je neutralizirana.
U zatvoru Stuttgart-Stammheim započinje drama koja će trajati godinama. Meinhof si oduzima život 1976., a Baader i Ensslin godinu poslije, nakon što njihovi sljedbenici bezuspješno pokušaju izboriti njihovo oslobađanje otmicom industrijalca i zrakoplova Lufthanse. Druga generacija predvođena Brigitte Mohnhaupt proglašava njihovu smrt „akcijom“, ali mit o nepobjedivoj gerili tada se već raspada.
RAF će preživjeti u fragmentima još desetljeće i pol, no karizma prvih vođa, pogonjena taštinom i hollywoodskim klišejima, ostaje srž priče o pokretu koji je želio „tri, četiri, mnogo Vijetnama”, a završio u samoći zatvorskih ćelija i sveopćem moralnom bankrotu.