Kad se početkom osamdesetih u svijetu pojavila nepoznata i smrtonosna bolest, osječka je javnost do informacija dolazila na kapaljku. Prvi službeni slučajevi AIDS-a u tadašnjoj Jugoslaviji zabilježeni su 1985., no tek su se dvije godine poslije mediji ozbiljnije uhvatili teme.
Strah bez uputa
Novinski stupci punili su se dramatičnim naslovima o „kugi 20. stoljeća” koja „vreba na svakom koraku”, ali konkretnih podataka o putovima prijenosa i zaštiti gotovo da nije bilo. Građani koje je Glas Slavonije anketirao žalili su se da „se mnogo toga drži u tajnosti” dok se službeno ne objasni o kakvoj je bolesti riječ.
Glasine i demantiji
Kako to obično biva kad nedostaje provjerenih činjenica, gradom su kolale priče da se „u osječkoj bolnici liječi čovjek sa sidom” i da je virus potvrđen „u još nekoliko slučajeva”. Zdravstveni su se djelatnici naposljetku oglasili kako bi glasine opovrgnuli. Jedan pacijent jest imao pozitivan test, no referentni centar u Ljubljani naknadno je utvrdio da je riječ o lažno pozitivnom nalazu, pojašnjavajući da test „može biti lažno pozitivan, ali nikada lažno negativan”.
Prve konkretne mjere
Od ljeta 1987. krv svakog dobrovoljnog davatelja morala se testirati na antitijela HIV-a. Rezultat – nijedan od 1 620 uzoraka nije bio pozitivan – privremeno je umirio javnost. Ipak, sumnjičavost je ostala jer su vlasti nastavljale minimizirati problem. Turistički savez Jugoslavije, primjerice, odustao je od najavljenih edukativnih letaka nakon što je procijenjeno da bi „masovna zdravstvena propaganda” ostavila dojam da je država ozbiljno ugrožena.
Pritisak novinara i građanskih inicijativa
Novinari su upozoravali da zdravstveni sustav nije spreman te da se prevencijom trebalo baviti ranije, a kritike su išle i na račun financiranja obrazovnih kampanja. U gradu su se, unatoč otporu institucija, pojavljivale gerilske poruke poput natpisa u izlogu knjižare Naprijed: „Sida se ne događa nekom drugom”.
Smirivanje panike
Svjetski dan AIDS-a prvi je put obilježen 1988., a statistike su pokazivale tek mali broj zaraženih u Osijeku i okolici. Premda je najgori val panike splasnuo, priča o osamdesetima ostala je opomena koliko opasno može biti kad informacije kasne, a službene institucije pokušavaju – kako se tada govorilo – „ne dizati prašinu”.