Istra je stoljećima ostajala prometno osamljena, okružena morem i naslonjena na pomorski promet, dok je kopnena infrastruktura tek povremeno hvatala korak s gospodarskim potrebama poluotoka.
Još su Rimljani izgradili razgranat cestovni sustav, no on je kroz srednji vijek postupno propadao. Ključni razlog bio je izostanak održavanja, a dodatni udarac zadala je podjela poluotoka na Mletačku i Austrijsku Istru: dok se mletački jug okreće moru, unutrašnjost se naslanja na Trst, Kranjsku i dubinu Austro-Ugarske.
Zbog neusklađenih interesa kopno i obala nisu dijelili iste prioritete. Pomorski krajevi imali su „more kao dobru cestu”, dok je unutrašnjost vapila za čvrstim kopnenim vezama. To se vidjelo i na mreži puteva: do početka 19. stoljeća stanje na cestama opisivalo se kao vrlo loše, a jedina značajnija prekogranična spojna cesta – ona od Boljuna do Kastva, kasnije produljena sve do Pazina – sagrađena je tek 1786. godine.
Preokret je donijela 1854. godina, kada je veći dio Istre uključen u carinsku uniju Monarhije i time odvojen od dotadašnjih prirodnih trgovačkih središta – Trsta, Venecije i Rijeke. Beč je zbog toga odlučio, o državnom trošku, probiti trgovačku cestu koja bi povezao poluotok s Južnom željeznicom kod postaje Divača u Kranjskoj. Taj je potez potaknuo istarske općine da same planiraju ogranke prema novoj magistrali, no razlike između obale i unutrašnjosti ostale su izražene: dok je priobalje nastavilo vjerovati brodovima, zaleđe je tražilo tračnice.
Na kartama iz druge polovice 19. stoljeća vide se ambiciozni planovi željezničkih pravaca kojima bi Istra konačno dobila vezu prema Trstu, a potom i prema Rijeci te dalje u Dalmaciju. Premda su ti crteži ostali samo prijedlozi, svjedoče o upornoj težnji da se izbrusi kopnena kičma poluotoka.
Danas, promatrajući te povijesne skice, jasno je koliko su se prometne ideje mijenjale, ali i koliko je temeljni cilj ostao isti: spojiti Istru s ostatkom kontinenta čvrstom, pouzdanom prugom. Hoće li nekadašnje konture tračnica konačno postati stvarnost, ovisit će o novim gospodarskim prilikama i političkoj volji – baš kao i prije gotovo dva stoljeća.