Kad je Jean-Claude Juncker 2015. na samitu EU-a veselo potapšao Viktora Orbána uz rečenicu „stiže diktator”, u jednoj je gesti razotkrio dvije stvari: kako čelnici stvarno vide mađarskog premijera i koliko tankoćutna zna biti razlika između dosjetke i diplomatske pljuske.
Slični trenuci ponekad govore više od brižno uglađenih govora. Nedavno je glavna europska diplomatkinja Kaja Kallas u privatnom razgovoru duhovito primijetila da je, s obzirom na stanje u svijetu, „dobra prilika za početi piti”. Izjava je procurila i odala zabrinutost kakvu službene poruke rijetko priznaju.
„Savjetnici žele režirati svaku riječ, ali političari su ljudi – katkad jednostavno kažu što misle”, objašnjava bivši britanski savjetnik Louis Rynsard. Većinom, dodaje, ta spontanost stvori topliji dojam nego najskuplji PR. No u manjini slučajeva pretvori se u PR-katastrofu – ako netko sluša.
Primjera ne nedostaje:
• Junckerova davna konstatacija da „svi znamo što trebamo učiniti, ali ne znamo kako onda ponovno biti izabrani” postala je trajna definicija izborne dileme reformatora.
• Kralj Charles 2022. je, dočekujući premijerku Liz Truss usred tržišnog kaosa koji je sama izazvala, suho dobacio: „Opet vi? Joj, joj.” Truss je odstupila dvanaest dana poslije.
• Belgijski premijer Bart De Wever, često slavljen kao najduhovitiji europski lider, otvoreno priznaje da „mračnim humorom” naglašava poantu, dok je bivši litavski šef diplomacije Gabrielius Landsbergis uvjeren da se apsurde današnje geopolitike najbolje raskrinkava – smijehom.
• Spontanost ponekad ode predaleko: američki kandidat za veleposlanika na Islandu nedavno je našalio se da bi ta država mogla postati 51. savezna država, i time izazvao mini-krizu baš dok Washington pojačava pritisak oko Grenlanda.
Psiholog Ramzi Abou Ismail smatra da je Donald Trump pomaknuo granice „pristojnog” javnog diskursa toliko daleko da su i trezveniji europski vođe osjetili veću slobodu za iskrene opaske. „Trump je izbrisao granicu između privatnog promišljanja i javnog govora”, kaže Ismail.
Unutar europskih institucija, tvrdi jedan dužnosnik, kronično nedostaje humora – hendikep u doba viralnih zvučnih isječaka i publike koja cijeni izravnost. Ipak, na dnevnim konferencijama Europske komisije zamjenik glavnog glasnogovornika Olof Gill probija led podbadanjima novinara i političkih suparnika, opisujući to kao „koristan alat za oduzimanje žaoke teškom pitanju”.
Zašto ta potreba za dosjetkom? "Zamislite ventil: humor otpušta pritisak", objašnjava Ismail. Nakon pet godina gotovo neprestanih kriza, umor čelnika sasvim je ljudski – a ponekad i zarazan. Tako je, kada ga je Juncker nazvao diktatorom, Orbán samo slegnuo ramenima: „Mi Mađari govorimo otvoreno o teškim stvarima.”
U svijetu u kojem se stari poredak klima, a političari često mogu samo nemoćno promatrati, možda je ironija posljednje oružje koje im preostaje – i prozor kroz koji javnost stvarno vidi što misle.
