Milijuni mladih prosvjednika od Džakarte do Lime posljednjih mjeseci izlaze na ulice s istom optužbom: vlade su pretvorile javne institucije u privatne posjede političko-ekonomskih elita. Umoreni od nezaposlenosti, rastućih troškova života i urušenih javnih službi, zahtijevaju kraj onoga što stručnjaci nazivaju „state capture” – korupcije toliko duboke da preoblikuje sama pravila demokracije.
Što je „oteta država”
Za razliku od „obične” korupcije, u kojoj se zakoni krše, „state capture” zakone piše iznova. Oligarsi, multinacionalke, kriminalne mreže ili strane vlade stapaju se s državnim aparatom, pretvarajući izbore u prazne rituale, a reforme u dekor. Građani ostaju u sustavu koji na papiru izgleda demokratski, a u praksi funkcionira poput kartela.
Pojam su početkom 2000-ih popularizirali analitičari Svjetske banke opisujući postsovjetske tranzicije koje su umjesto demokracija iznjedrile oligarhije. Primjerice, u Rusiji je skupina biznismena tijekom 1990-ih preuzela ključne industrije, a pod vlašću Vladimira Putina stopila se s Kremljom u stroj pokroviteljstva.
Lekcije od Južne Afrike do Mađarske
– U Južnoj Africi, obitelj Gupta nije samo dobivala poslove; imenovala je ministre i dirigirala nabavom u državnim poduzećima. – U Mađarskoj je vlada Viktora Orbána godinama legalno preustrojavala sudove i izborne jedinice te usmjeravala europske fondove prema lojalnim poduzetnicima. Zakoni su ispoštovani – jer su prethodno napisani po mjeri vlasti. – U državama poput Azerbajdžana i Kazahstana „capture” je operativni model: vladajuće dinastije kontroliraju naftno i plinsko bogatstvo, a milijarde završavaju u offshore mrežama.
Posljedica je erozija javnoga interesa: sudovi pečatiraju nekažnjivost, parlamenti legaliziraju nejednakost, a građani apatično gledaju izmjene lica, ne i sustava. Pritom raste plodno tlo za autoritarne „spasitelje” koji obećavaju da će „pospremiti nered”.
Transnacionalna dimenzija
U globalno umreženom svijetu „oteta država” nerijetko prelazi granice. Kada strani lobiji, donatorske mreže ili ideološke agende toliko prožmu politički poredak druge države da određuju zakone i vanjsku politiku, suverenitet postaje parola.
Primjer iz Washingtona pokazuje kako lobistički pritisak može osigurati više milijardi dolara vojne pomoći Izraelu, blokirati rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i gurati savezne ili državne zakone kojima se kriminalizira kampanja BDS. Političari koji se usude odstupiti, poput predstavnice Ilhan Omar, suočavaju se s bogato financiranim napadima na svoj mandat.
Slični obrasci uočavaju se i u Europi, gdje povijesna krivnja, diplomatski interesi i lobiranje održavaju gotovo bezuvjetnu potporu izraelskoj vladi, unatoč pomaku javnog mnijenja. U Africi i Karibima pak razvojna pomoć ili obrambeni paketi često dolaze u paketu s lojalnošću pri glasanju u UN-u.
Generacija koja ne pristaje
Pokreti mladih od Nepala do Tanzanije podsjećaju da obnova demokracije rijetko dolazi odozgo. Nezavisno novinarstvo, snažno civilno društvo i neustrašivo pravosuđe nužni su, ali nedostatni bez masovne građanske mobilizacije. Val prosvjeda pokazuje da su novi naraštaji spremni suočiti se s elitama koje su, kako kažu, „pretvorile države u kartele”.
Korupcija koja „vlada, zakonodavstvo piše i kritičare ušutkuje” predstavlja najopasniju mutaciju korupcije – neprijatelja ne samo transparentnosti nego same demokracije. Ako je suditi po energiji ulica, bitka za njezino suzbijanje tek počinje.
