Masovni dolasci posjetitelja već godinama pritiskuju Split, razotkrivajući ograničenu gradsku infrastrukturu. Sve je glasnije pitanje je li drugi najveći hrvatski grad uopće zamišljen kao turističko odredište – ili ga je u tu ulogu gurnula nužda nakon urušavanja industrije.
Povijesni zaokret
• Još u doba Kraljevine Jugoslavije Split je izrastao u ključnu tranzitnu luku Jadrana. • Poslijeratna industrijalizacija dodatno je utisnula pečat: teška i posebno kemijska industrija pretvorile su grad u snažno proizvodno središte.
Ta strategija donijela je brzi rast – sedamdesetih je Split bilježio najveći porast stanovništva u cijeloj SFRJ – ali je ostavila i duboke ožiljke:
- demografsko pražnjenje zaleđa i otoka;
- urbanistički kaos u prigradskim kvartovima;
- narušavanje staroga arhitektonskog tkiva u obližnjim naseljima.
Turizam na krhkim temeljima
Kad su se tvornice ugasile, grad je u kratkom roku prebacio težište na uslužni sektor. Međutim, „turističko otkriće” dočekalo je Split bez razrađenog plana, pa današnji valovi gostiju nailaze na uske prometnice, manjak parkirališta i infrastrukturnu mrežu skrojenu prema potrebama radničkog, a ne turističkog grada.
I dok prihodi od najma i ugostiteljstva donose kratkoročnu zaradu, rastu i troškovi stanovanja, buka, nedostatak komunalnih usluga te sve izraženije nezadovoljstvo lokalnog stanovništva.
Što dalje?
Stručnjaci upozoravaju da se grad mora odlučiti hoće li: • nastaviti slijepo slijediti inerciju masovnog turizma; ili • usvojiti dugoročnu strategiju koja će uravnotežiti potrebe mještana, gostiju i naslijeđene industrijske baštine.
Bez jasnoga plana pritisci će se, kažu upućeni, samo pojačavati – a Split bi, paradoksalno, mogao postati žrtva vlastite popularnosti.