Leonardova Mona Lisa već pet stoljeća mami rijeke posjetitelja u Louvre, ali daleko manje poznata – i znatno provokativnija – verzija iste poze možda je nastala bez njezina tamnog vela i svilene haljine.
• Gola „Joconda” prvi put se pojavila u 18.-stoljetnoj Britaniji, kad je londonski izdavač John Boydell tiskao bakrorez s prizorom žene u leonardovskoj pozi, razodjevene do pasa. Ispod otiska stajalo je kako je riječ o kopiji slike „Lionarda da Vincija” iz slavne zbirke Roberta Walpolea u Houghton Hallu, Norfork.
• Walpoleovu sliku 1779. kupuje Katarina Velika; danas se čuva u Ermitažu, gdje se vodi kao djelo neimenovanog leonardovca iz XVI. stoljeća. No ako je kopija, original je morao postojati – i možda ga je naslikao sam Leonardo.
• Ključni trag nalazi se u dvorcu Chantilly pokraj Pariza: karton datiran između 1514. i 1516. prikazuje istu razgolićenu ženu, u identičnoj gesti sklopljenih ruku kao Louvreova Mona Lisa. Laboratorijska ispitivanja pokazala su da je dio crteža izveden lijevom rukom, što upućuje na Leonarda, slavnog ljevaka.
• Povjesničari znaju da je Leonardo 1513. napustio Milano i preselio u Rim, gdje mu je studio osigurao Giuliano de’ Medici, najmlađi sin Lorenza Veličanstvenog. Pojedinosti iz putopisa kardinala Luigija Aragonskog svjedoče da je u to vrijeme s Leonardom bio i original Mona Lise. Kritičari zato pretpostavljaju da je umjetnik upravo za svog mecenu – možda kao svadbeni poklon ili intimu – izradio goli pandan slavnom portretu.
• Sličnosti se naslućuju i u Rimu: oko 1520. Rafael slika „La Fornarinu”, polugolu mladu ženu sa zagonetnim smiješkom i prozirnim velom preko krila. Kompozicija izravno odzvanja Leonardovom idejom te sugerira da je ogoljena Mona Lisa bila poznata među umjetnicima visokog renesansnog Rima.
• U prilog tezi ide i Leonardova sklonost erotskim motivima – tijekom istog razdoblja radio je izgubljenu „Ledu i labuda”, koju suvremenici opisuju kao odvažno senzualnu.
Ako je stvarno naslikao verziju Mona Lise bez odjeće, Leonardo se poigrao s vlastitim remek-djelom i njegovom slavom još za života. U tom slučaju svijet bi dobio ne samo najpoznatiji, nego i najdrskiji portret renesanse – sliku koja je, paradoksalno, postala nevidljiva upravo zato što je bila predaleko ispred svog vremena.