Bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor sinoć je u prepunoj dvorani Gradske knjižnice Rijeka predstavila svoju treću knjigu, zbirku autobiografske proze „Žene koje mašu rukama” u izdanju Frakture. Pred publikom je, u razgovoru s urednikom Seidom Serdarevićem, bez zadrške govorila o iskustvu bolesti, osobnom posrtaju, ali i o političkim temama koje i dalje izazivaju nelagodu u javnosti.
Kosor je objasnila da je pisanje započela doslovno nekoliko dana nakon operacije drugoga koljena. „Kad sam rekla da ću pisati o operacijama i oporavku, mnogi su me pokušali odgovoriti jer to ‘ne priliči bivšoj premijerki’. Smatrala sam da baš zato moram razbiti stigmu – nijedna bolest nije lijepa, ali to je život i o tome treba govoriti”, poručila je autorica.
Bolest joj je, kaže, oduzela kontrolu i intimnost: „Cijeli sam život bila samostalna, a odjednom ne mogu odlučiti ni kada ću na zahod. Taj osjećaj potpune ovisnosti duboko me uzdrmao.” Iz tog je iskustva izrasla knjiga u kojoj, uz vlastitu priču, isprepliće sudbine drugih pacijenata s kojima je dijelila bolničke hodnike: „Shvatite koliko smo svi mali i koliko se perspektiva preko noći promijeni.”
Unatoč teškoj tematici, promociju su obilježili humor i naglasak na „male pobjede”: prvi ručak skuhan na štakama, tuširanje bez pomoći, ponovno stavljanje naušnica. „Kad sam odbacila štake, ponovno sam mogla mahati rukama – i doslovno i metaforično”, našalila se Kosor.
Knjiga se ne zadržava samo na intimi. Autorica je upozorila na porast revizionističkih pojava, podsjetivši na ustaške povike u središtu Zagreba i koncerte Marka Perkovića Thompsona: „Ako smo donijeli deklaraciju o antifašizmu, onda mora vrijediti. Ne mislim da je hrabro govoriti istinu; to nam je obaveza.”
Publiku je posebno razveselio ironičan osvrt na susret s „velikom ljubavlju” iz mladosti: „Gledala sam ga i pitala se – ako ja ovako izgledam, kako tek on mene vidi?”
„Žene koje mašu rukama” predstavljene su kao univerzalna priča o ženama koje se bore za slobodu – od bolesti, društvenih očekivanja i vlastitih strahova. Suze, smijeh i dugački pljesak na kraju večeri nagovijestili su da će se Kosoričin najhrabriji rukopis čitati i prepričavati još dugo.