Manje od 0,001 % stanovništva – oko 60 tisuća superbogatih – posjeduje oko 30 bilijuna dolara, što je više od ukupnog godišnjeg BDP-a Sjedinjenih Država i tri puta više od onoga čime raspolaže najsiromašnija polovica planeta, pokazuje najnoviji World Inequality Report.
Autori izvješća upozoravaju da se nejednakost ne očituje samo u imovini i dohotku nego i u političkoj moći. Kapital koncentriran u rukama malobrojnih pretvara se u golem utjecaj na poreznu i regulatornu politiku, dok njihov stvarni doprinos javnim financijama ostaje razmjerno malen. Efektivni porezni tereti rastu zajedno s dohotkom sve do razine visokokvalificiranih profesionalaca, a potom dramatično padaju za milijardere i centimilijunaše čije je bogatstvo sklonjeno u offshore strukture i kapitalne dobitke oporezovane nižim stopama ili uopće neoporezovane.
Rodni jaz i opterećenje radom Iako prosječan radni tjedan globalno traje kraće nego prije nekoliko desetljeća, korist od skraćenog radnog vremena u najvećoj su mjeri osjetili muškarci. Kad se zbroje plaćeni rad, kućanski poslovi te briga o djeci i starijima, teret žena gotovo da se nije smanjio. Posljedično i njihov udio u ukupnom dohotku od rada ostaje na tek jednoj trećini – niti jedna svjetska regija nije dosegnula paritet 50:50, a jaz je najdublji u Južnoj Aziji, na Bliskom istoku i dijelovima Afrike gdje ženama pripada manje od četvrtine radnog dohotka.
Emisije kroz prizmu vlasništva Izvješće uvodi metodologiju kojom se stakleničke emisije pripisuju i prema vlasničkim udjelima. Kad se uzmu u obzir emisije koje potječu iz imovine, a ne samo iz potrošnje, otisak najbogatijih dodatno raste: u Sjedinjenim Državama gornjih deset posto stanovništva odgovorno je za 24 % emisija po potrošačkom pristupu, ali za golemih 72 % po vlasničkom. Globalno, jedan posto najbogatijih tako stoji iza 41 % svih emisija, u usporedbi s 15 % prema klasičnom računanju.
Financijski sustav koji nagrađuje bogate Analiza međunarodnog monetarnog poretka pokazuje da najrazvijenije države zahvaljujući statusu svojih valuta ostvaruju kontinuirani „višak prinosa” od oko jedan posto vlastitog BDP-a, dok 80 % siromašnijih zemalja ostaje trajni neto dužnik s minusom od oko dva posto BDP-a. U nekim regijama godišnji odljev prihoda bogatijim državama premašuje izdatke za zdravstvo, što autori opisuju kao tihi globalni porez na razvoj.
Zaključak World Inequality Report poručuje da sadašnji poredak nije prirodni rezultat tržišta nego posljedica političkih i institucionalnih odluka. Nejednakost među pojedincima i državama, upozoravaju autori, sve više podsjeća na sofisticirane oblike stare kolonijalne eksploatacije – resursi i prihodi i dalje se prelijevaju od siromašnih prema bogatima, samo kroz kompleksnije kanale nego prije jednog stoljeća.