Otvaranje izložbe „Naši dečki” u Muzeju Gdanjska, posvećene približno 450 000 stanovnika Drugog poljskog državnog razdoblja prisilno regrutiranih u Wehrmacht, izazvalo je buru političkih i društvenih reakcija.
Izložba, sastavljena od obiteljskih albuma, predmeta i svjedočanstava, postavlja pitanje može li se netko istodobno smatrati žrtvom i vojnikom agresorske sile. Među eksponatima su i dvije fotografije koje je muzeju darovao Andreas Kasperski: na jednoj se njegov djed jasno vidi u njemačkoj uniformi, a na drugoj je uniforma retuširana kako bi se prikrilo ratno služenje. „Bio sam zabrinut da bi mojoj majci, kad dođe pogledati postav, netko s izrazito patriotskim, konfrontacijskim stavovima mogao zaprijetiti”, kazao je Kasperski, opisujući atmosferu koja je nastala nakon otvaranja.
Konzervativna oporba brzo je reagirala. Predsjednik stranke Pravo i pravda Jarosław Kaczyński na X-u je ustvrdio da izložba „muti odgovornost za Drugi svjetski rat”, dok je bivši predsjednik Andrzej Duda nazvao korištenje posvojne zamjenice „naši” provokacijom. Ispred muzeja održano je nekoliko prosvjeda simpatizera Prava i pravde, koji tvrde da se izložbom „zamagljuje razlika između žrtve i počinitelja”.
Muzej je odbacio optužbe: „Suprotstavljamo se nepravednim i površnim ocjenama… Žalimo što se izložba koristi u dnevno-političke svrhe”, stoji u priopćenju. Objašnjavaju kako je naslov odabran da bi se naglasilo da su ti ljudi bili dio lokalnih poljskih zajednica, a ne da bi im se glorificiralo služenje.
Podršku postavu dala je Kašubsko-pomeranska udruga, podsjećajući da su mnogi muškarci iz Pomorja, Šleske i Velike Poljske bili registrirani na Njemačkoj narodnoj listi te su, pod prijetnjom smrtne kazne, morali obući njemačku uniformu. Povjesničari procjenjuju da je u Wehrmachtu služilo više Poljaka nego u čitavoj kućnoj vojsci – dominantnom pokretu otpora – podatak koji dugo nije imao mjesta u službenoj kulturi sjećanja.
Stogodišnji ratni veteran Roman Rakowski u otvorenom je pismu poručio: „These were our boys, boys of their families, forced into the enemy army to save loved ones.” Kurator izložbe Andrzej Hoja smatra da je priču teško predstaviti na nacionalnoj razini jer se u školama tek rubno spominje Njemačka narodna lista: „Na obiteljskoj razini to nije tajna, ali u javnoj raspravi takvo rodoslovlje može vas pretvoriti u laku metu.”
Sociolog Cezary Obracht-Prondzyński upozorava da sukob otkriva duboki rascjep između „središnje” Poljske i pograničnih regija, gdje je identitet bio višeslojan, a članovi iste obitelji često su služili u različitim vojskama. „Do we have a right to our history, to our memory, to nuance and detail?” pita se, dodajući da bez prihvaćanja te slojevitosti prijeti ponavljanje starih podjela.
Dok političke strasti ne jenjavaju, izložba ostaje otvorena, podsjećajući posjetitelje na složene, često neugodne istine koje i dalje oblikuju poljsko kolektivno pamćenje.