Branko Vuletin (26), potomak iseljenika iz Kaštel Novog, 2023. godine spakirao je kofere u Santiagu i sam stigao u Hrvatsku. Odlukom da se približi obiteljskim korijenima, pokrenutom još 2019. kad je u Čileu zatražio hrvatsko državljanstvo, otvorio je novo poglavlje – najprije u Dubrovniku, potom u Zagrebu.
„Odvažio sam se. Stigao sam u Hrvatsku sam”, prisjeća se mladić koji danas radi u kuhinji jednog zagrebačkog restorana. Presudna je, kaže, bila stipendija programa Croaticum za učenje jezika. Nakon što je primljen, a zatim i pronašao sezonski posao na obali, odlučio je: ostaje.
Život na Jadranu Dvije i pol godine proveo je u Dubrovniku, upijajući ritam grada čija povijest i turizam ljeti ne prestaju vibrirati. Ondje je, ističe, sklopio prva prijateljstva i doživio trenutak koji mu je do danas najdraži – hrvatsko vjenčanje: „Vrlo lijepi trenuci, puni radosti i plesa. Takvi događaji pokazuju mi koliko su ljudi u Hrvatskoj gostoljubivi i kako cijene obitelj i prijateljstvo.”
Sigurnost i plaže kao najveći plus Kad govori o novom domu, prvo spominje osjećaj sigurnosti: „Iskreno, osjećam se kao kod kuće, ljudi me tretiraju dobro i nikada nisam imao problema.” Prirodne ljepote, osobito plaže, dodatni su razlog zbog kojeg mu, priznaje, ništa ne nedostaje.
Podrška iz Čilea Premda su se roditelji u početku brinuli zbog udaljenosti, brzo su prihvatili njegovu odluku. Obitelj inače nije njegovala posebnu vezu s hrvatskom kulturom, no tetka čuva obiteljsko stablo i dokumente pradjedova koji su davno odselili preko oceana.
Splićanka slične priče Brankova iskustva podsjećaju i na priču mladih potomaka hrvatskih iseljenika iz Čilea koji su se ranije trajno skrasili u Dalmaciji, primjerice jedne Čileanke koja je u Split došla učiti jezik, pronašla partnera i opisala dolazak kao „povratak kući”.
Planovi ostaju vezani uz Hrvatsku Zagreb mu, kaže, pruža urbanu dinamiku i više poslovnih prilika, dok je Dubrovnik ostao mjesto na kojem je prvi put osjetio pripadnost. Za sada ne razmišlja o povratku u Južnu Ameriku: „Moj plan zasad je da ostanem.”
Priča Branka Vuletina dodatno potvrđuje trend potomaka hrvatskih iseljenika koji, i nakon nekoliko generacija, u zemlji predaka pronalaze novu sigurnost, prijateljstva i osjećaj doma.