U Rijeci su Viktor Ivančić i Heni Erceg predstavili knjige koje seciraju društvene devijacije nastale devedesetih, svodeći ulogu novinarstva i intelektualaca na oštro kritičko preispitivanje vlastitog poziva. Ivančićeva „Poštena inteligencija (Novinarstvo i duh kapitalipse)“ bez zadrške razotkriva načine na koje se novinari i intelektualci prilagođavaju kapitalizmu i nacionalizmu, a istovremeno gube kritičku oštricu i izdaju svoje temeljne vrijednosti. Kroz eseje objavljene tijekom dugih godina, Ivančić je sabrao tekstove koji govore o devastaciji novinarske struke, a cijeli opus prožet je pitanjem smisla same kritike.
Na čest prigovor da njegova kritika nije konstruktivna, Ivančić poručuje: „Ja sam punih 40 godina profesionalno u novinarstvu i ne sjećam se da sam ikad nešto predložio. Kritika nema razloga da bude konstruktivna, ona je promišljena neposlušnost, odbijanje podvrgavanja vladavini. Ja nisam političar da bih nužno morao imati neka rješenja da bih sudjelovao u javnom dijalogu. Dovoljno je da vidim što ne valja, što ne vrijedi.“ Za njega je, kako kaže, smisao novinarstva upravo u ukazivanju na anomalije, ma koliko to drugima djelovalo destruktivno. Dodaje i: „Najbolja slika stvarnosti je u očima onog tko želi da je promijeni.“
Erceg se u svojoj knjizi „Četiri magarca apokalipse (Razgovori u devedesetima)“ osvrće na razdoblje rata i društvenih lomova kroz intervjue s umjetnicima, piscima i glumcima, od kojih izdvaja Izet Hajdarhodžića, Radu Šerbedžiju i Milku Podrug-Kokotović. Naslovna ironija, inspirirana Vesnom Parun, parodira biblijski motiv apokalipse i odražava kaos devedesetih. Sama autorica, poznata po beskompromisnom istraživanju političkih, kulturnih i društvenih devijacija, ne gubi iz vida aktualnost tih tema: „Smisao je dvojan. Ulazimo u nacionalizam, Europa u još gori. Fašizam kuca na vrata, a ratovi su puno gori nego prije“, istaknula je, osvrćući se na današnje tragedije, poput Gaze, i šutnju društva pred očitim zlom.
Ercegova dilema između pisanja i šutnje ostaje neriješena, ali poručuje: „Nema smisla ni šutnja. Teško je stalno se prisiljavati da sjedneš i pišeš, ali ovo je trenutak kada bi zaista trebalo pisati i reći dosta je bilo. To je ta neka podvojenost, ali svejedno mislim da treba lajati.“
Na pitanje o budućnosti novinarstva, Ivančić cinično primjećuje: „Tako da ode iz novinarstva. Ta struka se strukturalno jako mijenja. Nije kao što je bila prije. Ne može ostati na kapitalističkom tržištu. Tržište i profesionalno novinarstvo su kao vuk i ovca.“ Smatra da bi novinarstvo trebalo tretirati kao javno dobro, jednako važno kao zdravstvo ili obrazovanje, jer pravo na informaciju temeljno je za sudjelovanje u društvu.
Unatoč svemu, i dalje postoji vjera u novinarsku profesiju i čitatelje, za koje autori vjeruju da su sposobni prepoznati propagandu i laži. Zanimljivo, smatraju da su utjecaji državne propagande preuveličani, a istinski utjecaj imaju manji, nezavisni mediji koji okupljaju vjernu publiku, dok javni servisi sve više gube povjerenje građana.