Znanstvenici iz Barcelone proveli su najopsežnije dosad ispitivanje biologije osobe starije od 115 godina i pokazali da visoka životna dob ne mora nužno pratiti nakupljanje kroničnih bolesti.
Maria Branyas Morera, rođena 1907. u San Franciscu, a odrasla u Kataloniji, preživjela je dva svjetska rata, Španjolski građanski rat i pandemiju covida. Preminula je prošle godine u 117. godini, dotad službeno najstarija osoba na svijetu. Godinu dana ranije dobrovoljno je ustupila uzorke krvi, sline, urina i stolice timu dr. Manela Estellera iz Instituta Josep Carreras kako bi otkrili zašto je do duboke starosti ostala neoštećena demencijom i teškim bolestima.
„The common rule is that as we age we become sicker, but she was an exception and we wanted to understand why”, rekao je Esteller te dodao da su napokon uspjeli „odvojiti pojam biti star od pojam biti bolestan”.
Ključni nalazi • Telomeri na krajevima kromosoma bili su joj izrazito kratki – tipičan znak starenja – no to je možda ograničilo dijeljenje stanica i zaštitilo je od raka. • Genetske varijante štitile su srce i neurone, a u cijelom tijelu zabilježene su vrlo niske razine kronične upale. • Metabolizam masnoća i kolesterola bio je učinkovit, a crijevna mikrobiota „mladalačka”, bogata korisnim bakterijama roda Bifidobacterium. • Epigenetski satovi pokazali su da je njezina biološka dob za 10–15 godina „mlađa” od kronološke.
Uz genetiku, presudne su bile i životne navike: Branyas nije pušila ni pila alkohol, održavala je zdravu tjelesnu masu, jela mnogo jogurta i cijeli život bila okružena prijateljima i obitelji.
Esteller vjeruje da prikupljeni podaci mogu potaknuti razvoj lijekova koji će „reproducirati učinke dobrih gena” u širej populaciji, iako, kako kaže, roditelje ne možemo birati.
Potencijal za nove terapije Sveučilišni profesor João Pedro de Magalhães sa Sveučilišta u Birminghamu smatra kako proučavanje ovakvih dugovječnih „iznimki” može otkriti mehanizme starenja i „drugable targets” za produljenje zdravog životnog vijeka svih ljudi.
Zaključak istraživača glasi: ekstremna starost i kronične bolesti nisu nerazdvojni par, a kombinacija povoljnih gena, zdrave rutine i socijalne uključenosti pruža najbolju šansu za dug, ali i kvalitetan život.