Hrvatski građani uglavnom odbacuju političko nasilje, no istodobno smatraju da bi do njega moglo doći ako institucije ostanu neosjetljive na njihove probleme, pokazuje novo kvalitativno istraživanje Instituta „Ivo Pilar”.
„Političko nasilje nije hir pojedinca, nego rezultat društvenog sustava”, kaže dr. sc. Tomislav Pavlović, psiholog i suautor studije provedenim u sklopu projekta MOTIKA (Motivacije i barijere za kolektivne akcije) koji financira Hrvatska zaklada za znanost.
Ključne poruke istraživanja
• Šezdesetak ispitanika opisalo je političko nasilje kao tjelesnu štetu, razaranje imovine te prijetnje i uvrede, a takvu vrstu djelovanja prihvatili bi tek u „ekstremnim situacijama”.
• Prijašnje ankete potvrđuju nisku razinu podrške nasilju i sklonost nenasilnim formama političkog djelovanja.
• Građani naglašavaju da se osjećaj ugroženosti povećava kad institucije ne reagiraju pravedno i transparentno, čime se otvara prostor za radikalizaciju.
Aktivisti, radikali i „točka pucanja”
Pavlović pojašnjava da postoje dvije vrste društvenih aktera: aktivisti, koji se striktno drže nenasilnih metoda, i radikali, spremni na „bilo kakvo djelovanje”. Mješavina jednih i drugih često se vidi na prosvjedima, no nasilje izbija tek kad se iscrpe mirni alati – ili kad država odgovori pretjeranom represijom.
„Dok se ne iscrpe nenasilne metode, ni radikali neće posegnuti za nasiljem”, ističe Pavlović, dodajući da manjina pojedinaca nasilje vidi kao jedini cilj, ali takve nije primjereno nazivati aktivistima.
Zašto neki posegnu za nasiljem?
Stručnjak podsjeća na rad američkih kolega Clarka McCauleya i Sophie Moskalenko, koji opisuju najmanje dvanaest putova u radikalizaciju. Neki ulaze u ekstremne skupine zbog osvete, drugi traže „adrenalinsku avanturu”, treći žele ostati bliski partnerima ili prijateljima unutar takvih grupa. Grupna dinamika – osjećaj prijetnje, strah, gubitak statusa – dodatno zbližava članove i potiče agresiju prema „drugima”.
Jesu li preventivni programi dovoljni?
Metaanalize upućuju na potencijal preventivnih programa, no Pavlović upozorava da je malo empirijskih dokaza o njihovoj dugoročnoj učinkovitosti. Upozoravanja na posljedice nasilja mogu privremeno smanjiti podršku radikalnim akcijama, „ali što ako osoba potraži institucionalnu pomoć i naiđe na zid?”, pita se istraživač.
Zaključak je jasan: odgovornost ne leži samo na građanima. „Bilo bi iracionalno riskirati sve kroz nasilje da su institucije funkcionalne i pravedne”, napominje Pavlović. Što su ljudi uvjereniji da ih sustav ne štiti, to je veća šansa da će „uzeti pravdu u svoje ruke” i izazvati posljedice o kojima će se, kaže, „godinama pričati”.