Zagrebačka izdavačka kuća OceanMore objavila je roman „Heroin, kruh i rudnici sumpora”, potresnu autobiografsku prozu filmskog redatelja i pisca Nikole Strašeka. Autor kroz ispovjedni ton rekonstruira vlastiti put od ratnog djetinjstva do gotovo tridesetogodišnje ovisnosti i pokušaja konačnog izlaska iz pakla droge.
Strašek se vraća u 1991., kada je s trinaest godina jurio skejtom pustim Zelenim valom dok su nad Zagrebom zavijale sirene. „Kad danas pomislim na slobodu i mladost, pred očima mi se ukaže slika dječaka na skejtu kako se usred radnog dana vozi pustim Zelenim valom u vrijeme zračne uzbune”, zapisuje autor, opisujući osjećaj da je generacija odrasla „u atmosferi nesigurnosti, privremenosti i straha”.
U romanu priznaje kako su ga početni uspjesi na studiju komparativne književnosti, a kasnije filmske režije, te suradnja s HRT-om vodili ka obećavajućoj karijeri. No istodobno se produbljivala ovisnost o heroinu koja ga je, zajedno s gubitkom dostojanstva, dovela na ulicu. „Da mi je netko kao klincu rekao da ću se navući na heroin, završiti na cesti i jedva se spasiti pristajući na komunu, ja bih se tada i tamo ugasio od srama”, piše Strašek.
Nakon 26 godina destrukcije odlučio je ući u državnu komunu – „grunt”, kako je naziva – opisujući dolazak kao fizički i psihički slomljeni čovjeku kojemu su svakodnevno trebale visoke doze buprenorfina, normabela i raznih droga. Šesnaest mjeseci odvikavanja dali su mu novu šansu, ali i „vrlo rizičnu slobodu” na kojoj se i danas održava.
Roman bilježi i povratak u kreativni svijet: šest godina je radio kao skladištar u trgovačkom lancu, a potom se vratio snimanju filmova i 2023. objavio zbirku poezije „Leptirići u trbuhu, glave na kolcima”. Iako tvrdi da je „osobne demone” svladao, ostaje politički i društveno radikaliziran: kapitalizam doživljava kao neprijatelja zbog kojeg je, kako kaže, „ilegalac spreman da baca bombe i vrbuje nevinu omladinu”.
„Ljudi su ponekad sretni, ponekad tužni, no neprilagođenost je trajna poput zvuka frižidera što konstantno zuji u pozadini”, poručuje autor, zaokružujući ispovijest koja ne nudi lažnu nadu, nego demonstrira koliko su snaga volje i umjetnost često posljednji zaklon od potpune propasti.