TEHERAN – Dvotjedni val američkih i izraelskih zračnih udara, koji je započeo likvidacijom vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija, dramatično je promijenio raspoloženje dijela iranske oporbe. Tisuće protivnika režima, koji su godinama priželjkivali stranu pomoć u svrgavanju klerikalne vlasti, sada se osjećaju izigrano dok bombe padaju na stambene četvrti, skladišta goriva, pa čak i škole.
„I oni lažu! Kao što nam je lagao i režim”, kaže Amir, student Sveučilišta u Teheranu. Nekad je vjerovao da će Sjedinjene Države i Izrael „doći u spas”, no nakon napada na naftno skladište Šahran, koji je grad prekrio crnim dimom, prelomio je: „Ako ciljate režim, gdje povlačite crtu? Što je s nama, običnim Irancima? Na toj infrastrukturi počiva naša budućnost.”
Gorući benzin s neba
Napad na Šahran izazvao je kiselu kišu koja je ostavila masni sloj po kućama i drveću. „Ne mogu prestati misliti da ćemo postati nova Irak”, dodaje Amir, podsjećajući na američku invaziju 2003. i krvavi građanski rat koji je uslijedio.
Sličan zaokret osjeti se i kod drugih studenata. Mnogi su, kažu, tražili pomoć od Donalda Trumpa, očekujući precizne udare na Revolucionarnu gardu i miliciju Basidž. Umjesto toga pogodili su Golestansku palaču iz 14. stoljeća u Teheranu i Čehil Sotun iz 17. stoljeća u Isfahanu. „Kako obnoviti neprocjenjivu baštinu?“, pita se jedna studentica dok promatra fotografije uništenih povijesnih zdanja.
Strah od ‘tepih-bombardiranja’
Stanovnici Karadža, grada 50-ak kilometara zapadno od prijestolnice, svjedoče „nečemu nalik tepih-bombardiranju”. Iz više središnjih četvrti javljaju se oštećene zgrade i poginuli civili, među njima i novorođenčad. „Sad nas ubijaju tri vlade, ne jedna”, ogorčeno kaže jedan prosvjednik.
Dok dio opozicije i dalje vjeruje da bi rat ipak mogao dovesti do promjene režima, liječnik koji je u siječnju krpao ranjene prosvjednike strahuje da će se borbe zaustaviti u najgoroj mogućoj točki: „Ako rat stane sada, ostat ćemo s istim ljudima koji su nas masakrirali prošlog mjeseca – samo još jačima.”
Sve izraženiji osjećaj napuštenosti potiče i spoznaja da je nakon Hamneijeve smrti mjesto vrhovnog vođe preuzeo njegov sin. „Osjećam prazninu”, priznaje Amir. „Nikada ga nismo pogledali u oči niti ga priveli pravdi. A sada se budućnost čini kaotičnijom nego ikad.”
