Šezdesetogodišnja Small Luk iz Hong Konga provela je djetinjstvo na kirurškom stolu. Liječnici su joj, tada osmogodišnjaku kojega su proglasili dječakom, rekli da zbog „bolesti” ne može mokriti stojeći i da bez operacija nikada neće moći stupiti u brak ni imati djecu. Više od 20 zahvata ostavilo ju je s trajnim posljedicama i dvjema pokušajima samoubojstva; sve je prekinula u 13. godini kada je odbila daljnje operacije. Tek s 36 godina saznala je da ima parcialni androgeni neosjetljivostni sindrom (PAIS) – XY kromosome, ali tjelesnu otpornost na testosteron – i odlučila živjeti kao žena. Danas, uz posao liječnice kineske medicine, vodi globalnu kampanju za zabranu genitalnih rekonstrukcija nad djecom koja ne mogu dati pristanak. „Ne želim da itko prođe istu patnju”, kaže.
Sličnu priču iz Louisiane donosi dokumentarni film „The Secret of Me”, posvećen Jimu Ambroseu, rođenom 1976. s genitalijama „izvan proizvoljne norme”. Liječnici su mu u dojenačkoj dobi odstranili testise i konstruirali rodnicu, a roditeljima savjetovali da ga odgajaju kao djevojčicu i o svemu šute. Kasnije je, bez jasnih objašnjenja, prolazio dodatne operacije i hormonske terapije. Kao odrasla osoba, suočen s osteopenijom zbog manjka hormona, odlučio je uzimati testosteron i živjeti kao muškarac. Film povezuje njegovu traumu s teorijama psihologa Johna Moneyja iz 1960-ih, čija je tvrdnja da se rod može „preodgojiti” utjecala na desetljeća medicinskih smjernica – premda su oba kanadska blizanca iz njegova najpoznatijeg „eksperimenta” kasnije počinila samoubojstvo.
Kirurg koji je operirao Ambrosea u filmu se ispričava, objašnjavajući da je tada „samo slijedio udžbenike”. I premda se praksa postupno mijenja, operacije djece s varijacijama u razvoju spola (DSD) još su legalne u većini zemalja, među njima u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u.
Jedan britanski pedijatar napominje da danas svaku odluku razmatra multidisciplinarni tim, uz psihologa i endokrinologa, te da se „apsolutno” izbjegavaju estetski zahvati prije puberteta. Operira se samo ako dijete bez toga riskira inkontinenciju ili rak. No priznaje da roditelji često pritišću za ranu operaciju kako bi se dijete uklopilo.
Pravna rješenja dijele struku i aktiviste. Pravnik Mitchell Travis sa Sveučilišta u Leedsu smatra da „čekanje i promatranje” bolje štiti autonomiju djeteta nego rana intervencija, dok liberalnodemokratska vijećnica Holly Greenberry-Pullen, koja je sama prošla „strašno sakaćenje” zbog pogrešne dijagnoze, traži zakonsku zabranu svih nehitnih operacija: „Ako nema hitne, životno važne potrebe, zahvat se ne radi.”
Iskustva iz država koje su zabranu već uvele pokazuju mješovite rezultate. Malta ju je donijela 2015., ali se ispostavilo da su se takve operacije ionako izvodile u inozemstvu. Travis upozorava da bi zakon ipak dao žrtvama pravni temelj za tužbe, jer je trenutačno „sve unutar profesionalnih smjernica”.
Udruge također traže širu psihološku i obiteljsku podršku. Organizacija dsdfamilies smatra da trošenje političke energije na zabrane može poslužiti kao „jeftini” signal, dok ključno nedostaje savjetovanje za roditelje kojima se kaže da dijete „odgoje kao dječaka ili djevojčicu, ali uz otvoren um”.
U pozadini ostaje temeljna dvojba: kako živjeti u tijelu koje ne stane u binarnu podjelu? Luk, koja se pravno izjasnila kao žena radi lakšeg funkcioniranja, priznaje: „Ne osjećam se stvarno ženom. Ja sam interseks.”