Premijera drame „Iluzije” Ivana Viripajeva u HNK-u Ivana pl. Zajca otvorila je večer ispunjenu pitanjima o tome gdje prestaje činjenica, a počinje obmana. Poljski autor ruskih korijena smjestio je ljubavni kvartet u bezvremensku kapsulu kroz koju publika, kako predstava odmiče, stvara vlastitu verziju istine.
Ljubav kao igra ogledala
Četvero protagonista neprestano mijenja pozicije žrtve i zavodnika, čime Viripajev podsjeća na teatar apsurda. U svakoj rečenici iskra brze duhovite replike sudara se s tihim priznanjem, a likovi otkrivaju i mušku i žensku energiju koja, prema autorovoj poetici, postoji u svakome. Središnja misao predstave izgovara jedan od njih: „Mora postojati barem neka vrsta trajnosti u ovom ogromnom, promjenjivom svemiru”.
Scenografska vremenska kapsula
Scenograf Ivan Botički prostoru dnevnog boravka – kauč, stolić, čaše i vrč – suprotstavlja bajkovite elemente: uvećanog puža, kišobran koji se sam otvara, ružičasta vrata kao portale te ormar u kojem se junakinja Margaret skriva u potrazi za novom dimenzijom. Ti detalji naglašavaju titranje između iluzije i realnosti koje vodstvo ansambla pretvara u vizualni rašomon.
Višestruke istine
Kako se priče prepliću, postaje nemoguće izdvojiti „pravu” verziju događaja. Svaki lik brani svoju istinu, a publika, svjedočeći stalnom izmicanju činjenica, pozvana je zaključiti što je stvarnost, a što tek privid. Upravo ta fluidnost čini „Iluzije” uzbudljivim kazališnim ogledom o ljubavi, trajnosti i ljudskoj potrebi da u haotičnom svemiru pronađe komadić čvrstog tla.