U travnju 1986. novinar Ivo Kirigin pokušao je, na službenom putovanju pretvorenom u improvizirani eksperiment, doznati može li prosječni jugoslavenski turist priuštiti ljetovanje na Jadranu. U džepu je imao dnevnicu od 1 800 dinara i jasno postavljeno pitanje: „Je li Jadran uistinu (pre)skup za domaći turistički džep ili rezerve najužeg, da ne kažemo najbogatijeg kruga, potencijalnih jugo-turista još uvijek nadilaze astronomske cijene i poskupljenja na moru?”
Kirigin je trajektom „Liburnija” otplovio iz Rijeke prema Dubrovniku, potom autobusom stigao do Budve, a na povratku se ukrcao na brod „Slavija” za Rijeku. Već prva večera na „Liburniji” progutala je čitavu dnevnicu, što ga je navelo da zaključi kako će „na ljetovanje ići samo oni s najdubljim džepom”. Istodobno je primijetio paradoks: službena statistika bilježila je rast domaćeg turističkog prometa, dok su hotelijeri i ugostitelji jedva računali na domaće goste.
Na posljednjem dijelu puta pretvorio se u „stranog” turista – u Dubrovniku je kupio konzerve, u splitskoj se luci opskrbio kruhom te ostatak plovidbe preživio bez dodatnih troškova. „Ništa mi nije nedostajalo”, zapisao je, ilustrirajući koliko je snalažljivosti bilo potrebno da se Jadran doživi unutar ograničenog budžeta.
Kirigin nije pronašao nedvosmislen odgovor, ali njegova reportaža svjedoči da je rasprava o cijenama na hrvatskoj obali jednako živa danas kao i prije četiri desetljeća – tada kao i sada, pitanje ostaje isto: može li prosječna domaća obitelj priuštiti more?