Državne intervencije nužne su u krizama, ali njihovo pretvaranje u trajni model koči razvoj poduzetništva i potkopava produktivnost – glavni je zaključak današnje „Ekonomske kave” Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) posvećene dobrim i lošim stranama državnog intervencionizma.
Glavna direktorica HUP-a Irena Weber podsjetila je da u kriznim vremenima država mora „uskočiti”, no upozorila je na opasnost od pretjerane zaštite tržišta:
„Bez države se ne može, ali s previše države gospodarstvo nije konkurentno i produktivno.”
Kao primjer je navela univerzalno snižavanje cijene mlijeka i subvencioniranje računa za struju „svima, pa i onima kojima je taj trošak usporediv s dvije kave”, čime se, smatra, nepotrebno pritišću proizvođači i guše investicije.
Umjetno dizanje troška rada
Glavni ekonomist HUP-a Hrvoje Stojić upozorio je na dvostruku državnu intervenciju u plaće – nagli rast mase plaća u javnom sektoru i vezivanje prosječne, a potom i minimalne plaće uz taj trend. „Tako imate dvije vrlo snažne, vrlo umjetne intervencije koje nemaju nikakav temelj u produktivnosti realnog sektora”, rekao je Stojić.
Po njegovim riječima, Hrvatska bilježi najveći jaz u Europskoj uniji između rasta troška rada i bruto dodane vrijednosti, dok je produktivnost prerađivačke industrije tri do četiri puta ispod prosjeka Unije, a u poljoprivredi čak tri i pol puta.
Gospodarski rast bez industrijskog oslonca
Profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marijana Ivanov ocijenila je „atipičnim” da zemlja s jednom od najviših stopa rasta BDP-a u EU i dalje konstantno intervenira: država „stalno nekoga štiti i stalno u ime zaštite građana radi probleme poduzetnicima”. Naglasila je da se minimalna plaća ne može dizati 15 % godišnje dok produktivnost industrije stagnira te predložila da se bilo kakvo novo povećanje ove godine ograniči na stopu inflacije.
Stabilna pravila igre
Ekonomski analitičar Damir Novotny podsjetio je kako su hrvatske vlade kroz suvremenu povijest često „ulazile u teren tržišnih odnosa”, što otežava dugoročno planiranje privatnog sektora. Po njemu, zadatak države je „regulirati, utvrditi pravila igre i ne mijenjati ih svake godine” kako bi se omogućile investicije i stvaranje nove vrijednosti.
Sudionici kave složili su se da selektivne, ciljane mjere mogu pomoći najranjivijima, ali neselektivne subvencije i regulacije dugoročno erodiraju konkurentnost, potiču odljev investicija i smanjuju šanse da se hrvatska produktivnost približi prosjeku EU.