Hrvatska već godinama traži odgovor na isto pitanje: hoćemo li i koliko otvarati tržište rada stranom kadru, ili ćemo ga – unatoč akutnom manjku ljudi – naglo zatvoriti? Najnovije rasprave o mogućem ograničavanju dolazaka radnika iz Indije, Nepala, Pakistana i sličnih tržišta ponovno su razotkrile koliko je sustav neujednačen i nepredvidljiv.
Brojke govore same za sebe. U odnosu na popis iz 1991. u zemlji živi oko 700 tisuća ljudi manje, dok gospodarstvo već nekoliko godina niže solidne stope rasta. Poslodavci pritom svakodnevno upozoravaju da im nedostaju liječnici i medicinske sestre, građevinski radnici svih profila, majstori, kuhari, konobari, spremačice, vozači, mehaničari i mnogi drugi.
Usprkos tome, pravila o zapošljavanju stranaca mijenjaju se iz godine u godinu, a procedura dobivanja radne dozvole često se opisuje kao „urnebesna” – komplicirana, spora i puna nelogičnosti. Dok jedni vide rješenje u kvotama prilagođenima realnim potrebama, drugi zazivaju potpuno zatvaranje vrata, nadajući se da će domaća radna snaga ipak ostati ili se vratiti.
Rezultat je lutanje između dva ekstrema: želje da se uvezenim radnicima spasi i gospodarstvo i demografija, te straha da će masovni dolasci dodatno pritisnuti tržište rada i javne servise. Sve dok se ta dilema ne razriješi jasnom, dugoročnom politikom, i poslodavci i strani radnici ostat će zarobljeni u začaranom krugu neizvjesnosti.