Američki fizičar John Martinis (67) ovoga je tjedna ušao u elitno društvo Nobelovih laureata, a put do Stockholma vodi ga preko dalmatinskog otoka Visa. Martinis, član tročlanog tima sa Sveučilišta u Kaliforniji, dobitnik je Nobelove nagrade za fiziku za pionirske eksperimente iz sredine 80-ih kojima je pokazao da se kvantno „tuneliranje” može manifestirati i u supravodljivim električnim krugovima, otvarajući vrata suvremenom kvantnom računarstvu.
Rođen je 1958. u kalifornijskom San Pedru, no korijeni mu sežu do Komiže. Djed Mate iselio je u Sjedinjene Države, a otac Ivo mu se pridružio tijekom Drugoga svjetskog rata. Danas Martinis živi i radi u Santa Barbari, ali o podrijetlu govori bez zadrške: „Ja sam Hrvat. Veoma sam ponosan na ovo nasljedstvo i obožavam činjenicu da imam veze s nekoliko zemalja. To je odlično.”
U obrazloženju nagrade navodi se da su Martinis i kolege John Clarke te Michel Devoret dokazali kako čestica može „proći” kroz prepreku u makroskopskom supravodljivom sklopu, čime su postavili temelje za prva kvantna računala. Kasnije je sudjelovao u pokusima koji su pokazali da kvantni strojevi zadatke za koje klasičnim računalima trebaju tisuće godina rješavaju u svega nekoliko sekundi.
Kratko je radio i u Googleu, no akademska sloboda presudila je u korist sveučilišta. „Jedan od problema je što, budući da tehnologiju trenutno uglavnom razvijaju privatne tvrtke, ljudi ne žele dijeliti ono što nauče, a to može usporiti napredak”, upozorava Martinis. Ipak, ostaje optimist: mogućnosti kvantnih sustava naziva beskonačnima, od simulacija atoma i molekula do dizajna posve novih materijala.
Zlatnu medalju s likom Alfreda Nobela preuzet će u prosincu, a Komiža već ima razloga za slavlje: njezin „mali od Ive” upisao je hrvatsko ime među najvažnije znanstvenike današnjice.