Nova knjiga beogradskog povjesničara i dugogodišnjeg direktora Fonda za humanitarno pravo Dragana Popovića „Gubitak ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica” (Forum Ziviler Friedensdienst – Pro Peace i Udruženje za modernu historiju, 2025.) otvoreno raskrinkava sustavno poricanje genocida počinjenog u srpnju 1995. nad više od 8 000 Bošnjaka.
Autor kao moto preuzima rečenicu Vuka Stefanovića Karadžića: „Istina je da je ovo sve sramota za Srbe, ali je bilo sramota činiti. A kad je već učinjeno, u istoriji ne valja ga kriti!” – podsjetnik da je već početkom 19. stoljeća postojala svijest o nužnosti suočavanja s vlastitim zlom.
-
Politički vrh i „formalno suosjećanje”
Popović dokumentira kako predsjednik i ministri Srbije javno izražavaju žaljenje za žrtvama, ali uporno izbjegavaju riječ „genocid“. Takva retorika, piše, signalizira da su presude Međunarodnog suda pravde i Haškoga tribunala nelegitimne ako narušavaju nacionalni mit o isključivoj srpskoj žrtvi. -
Akademska šutnja i revizionistički simpoziji
Još oštriju kritiku Popović usmjerava prema velikom dijelu akademske zajednice koji šutnjom ili pseudoznanstvenim „alternativnim tumačenjima” pridonosi relativizaciji zločina. Na „stručnim skupovima” genocid se, navodi, stavlja pod navodnike, a broj srpskih žrtava u Podrinju preuveličava kako bi se stvorila lažna simetrija. -
„Dugo trajanje zločina”
Knjiga ne staje na kronologiji srpanjskih egzekucija. Popović upozorava da je istinski „gubitak ljudskosti” nastupio onoga trenutka kad je društvo odlučilo živjeti u laži – kroz gotovo tri desetljeća poricanja, relativizacije i reinterpretacije. -
Čvrsta dokumentacija, jasan stav
Autor argumentaciju temelji na pravomoćnim presudama, izvještajima međunarodnih organizacija, forenzičkim nalazima i svjedočanstvima preživjelih. Stil mu je, kako sam kaže, „miran, ali ne neutralan”: ne dopušta moralnu relativizaciju ni „simetriju zločina”. -
Manifest protiv poricanja
„Gubitak ljudskosti” namjerno izaziva nelagodu, držeći kako je priznanje genocida preduvjet demokratske budućnosti Srbije. Bez toga, tvrdi Popović, društvo ostaje zatvoreno u vlastite mitove, trajnu defenzivu i moralnu deformaciju.
Knjiga tako postaje moralna optužnica protiv države koja ni trideset godina poslije ne priznaje sudske kvalifikacije i odbija nazvati zločin pravim imenom. U zemlji u kojoj je revizionizam, kako autor ocjenjuje, „službena politika”, ovo djelo ostaje svjedočanstvo hrabrosti – i podsjetnik da bez istine nema pomirenja ni istinske ljudskosti.