Bivši predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Franjo Gregurić prisjetio se 15. siječnja 1992., dana kada je većina država svijeta priznala tek osamostaljenu Republiku Hrvatsku.
„U početku nam strane zemlje nisu bile sklone, ali svaki drugi dan smo imali sjednicu Vlade i svakog smo dana pisali Ujedinjenim narodima, Europskoj zajednici, državama i vladama svijeta”, kazao je Gregurić, opisujući sustavnu kampanju kojom je Zagreb pokušavao probiti međunarodnu blokadu.
Premijer ratne vlade istaknuo je da je hrvatska tranzicija, za razliku od slovenske, „tekla u krvi i znoju hrvatskih ljudi”, uz velike ljudske i materijalne žrtve. U takvim okolnostima, tvrdi, ključno je bilo unutarnje jedinstvo: „Nije bilo jednostavno pomiriti interese, ali smo uspjeli.” U širokoj koaliciji redovito su se oko ključnih pitanja dogovarali HDZ, SDP, HNS, Hrvatska seljačka stranka i kršćanski demokrati.
Unatoč sankcijama međunarodne zajednice, Hrvatska je, kaže, brzo postigla monetarnu samostalnost i uvela ratnu ekonomiju ne dopuštajući nestašice: „Mnogi se sjećaju sustava ‘par–nepar’ u Jugoslaviji, ali nama se to tijekom rata nije dogodilo.”
Gregurić je naglasio potporu hrvatskog iseljeništva te žrtvu branitelja koji su „obranili teritorij dok se u pozadini vodila diplomatska oluja”. Diplomacija se, prema njegovim riječima, vodila dvostruko: pritiskom na svjetske forume radi razotkrivanja ratne stvarnosti i stvaranjem kruga podrške u Ujedinjenim narodima.
Kao ključne partnere naveo je Njemačku, austrijskog kancelara Franza Vranitzkog i Svetu Stolicu. „Ne samo Sveti Otac, nego i tadašnji državni tajnik i ministar vanjskih poslova Svete Stolice – kad god je trebalo, mogli smo razgovarati i dobiti potporu”, rekao je Gregurić.
Tri i pol desetljeća kasnije, ratni premijer smatra da je najveća vrijednost tog razdoblja dokazano jedinstvo nacije: „To je postignuće koje ne smijemo zaboraviti.”