Peloponeške planine, nekoć prekrivene dubokim zelenilom grčke jele (Abies cephalonica), zadnjih mjeseci mijenjaju boju u narančastu i smeđu. I ondje gdje vatrena linija nikad nije stigla, cijele padine stabala venu i odumiru.
„Bilo je stotina, čak tisuće hektara mrtvih stabala“, opisuje šumarski entomolog Dimitrios Avtzis iz Istraživačkog instituta za šumarstvo pri ELGO-Dimitra. Terenski obilazak poslije proljetnog požara pretvorio se u alarm za ministarstvo okoliša: požar je bio tek dio problema.
Ključni čimbenici nagomilali su se jedan na drugi:
- Produljene suše – nova konstanta grčke klime – iscrpljuju tlo i korijenje.
- Manjak zimskog snijega smanjuje sporo otapanje koje jele napajalo tijekom ljeta. Istraživanje Nacionalnog opservatorija u Ateni pokazalo je da je između 1991. i 2020. Grčka godišnje gubila prosječno 1,5 dana snježnog pokrivača.
- Potkornjaci iz potporodice Scolytinae koriste oslabljenost stabala, buše im koru i presijecaju provodne kanale. Kad populacija „eksplodira“, kaže Avtzis, „vrlo ju je teško obuzdati“.
Posljedice su vidljive i iz zraka: crvene mrlje mrtvih krošnji šire se Peloponezom, dok službene statistike Global Forest Watcha bilježe 200 000 hektara izgubljenih šuma od požara u razdoblju 2001. – 2024. No sada vatra nije glavni krivac – klimatski stres otvara vrata biološkoj invaziji.
„Južna Europa osjetljivija je, ali slične obrasce vidimo i u Španjolskoj“, upozorava Avtzis, ističući da je riječ o kontinentalnom trendu, a ne lokalnoj anomaliji.
Ipak, postoji tračak nade. Nikos Markos, klimatolog šumarstva pri istom institutu, podsjeća na prirodnu otpornost mediteranskih ekosustava: „Regeneracija nakon požara može biti zadovoljavajuća, čak i na dijelovima Peloponeza, no ne vidimo je u prvoj godini; katkad treba četiri ili pet.“
Stručnjaci tvrde da rješenja postoje – od praćenja populacija kornjaša do pojačanog gospodarenja šumama – ali treba političke volje i novca. Ministarstvo je zatražilo izračun troškova od regionalnih šumskih službi, no Avtzis podsjeća da će presudno biti provođenje, a ne planovi na papiru.
„Nema vremena za pesimizam“, zaključuje, „ali moramo odmah djelovati. Ono što danas gledamo postajat će sve češće i intenzivnije.“