Od Budimpešte do Barcelone, New Yorka i Pariza, gradonačelnici sve češće izlaze iz okvira protokolarnih dužnosti i hvataju se ukoštac s najosjetljivijim društvenim problemima – od stambene krize i klimatskih promjena do jačanja ekstremne desnice.
U Barceloni je gradonačelnik Jaume Collboni 2023. zatekao grad u kojem su visoke cijene najma dominirale razgovorima. Iz tih je rasprava proizašao savez Mayors for Housing, dosad nezabilježena platforma 17 europskih čelnika koja traži zajednička rješenja za pristupačno stanovanje. Collboni objašnjava promjenu paradigme:
„I think mayors around the world have started to realise that we have a new role, one that didn’t exist before.”
Dodaje kako su upravo gradovi mjesta gdje se svakodnevno brane europske vrijednosti: „Basically we’re saying that if there’s any place in Europe where European values and democracies are being defended, it is in our cities.”
Drži da krajnja desnica nudi samo retoriku podjela: „We all know that where the far right is already governing, things haven’t changed at all … the rights we all fought for have been eroded.”
Slična borba vodi se u Parizu, gdje je gradonačelnica Anne Hidalgo pokrenula preuređenje Seine i pretvaranje prometnih koridora u pješačke zone, dok se u New Yorku i drugim metropolama raspravlja o modelu „15-minutnog susjedstva”.
Profesor urbanizma Ricky Burdett ističe dva razloga jačanja uloge gradonačelnika: nagli rast urbanog stanovništva – do 2050. u gradovima će živjeti 70 % ljudi – i činjenicu da su upravo oni „na prvoj crti svega što je važno”. Kako kaže:
„If a city floods, it’s a mayor that has to deal with it … If you have a sudden influx of refugees … it’s the mayor and local administration who has to also deal with that.”
Sve to događa se, napominje, u vrijeme kad gradovi imaju sve manje vlastitih prihoda i sve teže se izboriti za ovlasti.
U Budimpešti se pak vidi ekstremna verzija tog pritiska. Gradonačelnik Gergely Karácsony ljetos je poveo tisuće građana u prosvjed protiv vladine zabrane Pridea, nakon čega ga je policija ispitivala kao osumnjičenika. Vlada Viktora Orbána, tvrdi, sustavno guši financiranje metropole:
„We’re on the brink of not being able to pay the wages of our municipal workers.”
Karácsony opisuje odnos metropole i države kao „laboratorij globalnih trendova” te priznaje da bi „bio najsretniji kad bih se mogao baviti samo gradonačelničkim poslom umjesto da posljednjim dahom branim demokraciju”. No upozorava na opasnost polarizacije: „I really don’t like it when we talk about major cities as islands of democracy, because that brings us back to the middle ages when cities had walls around them.”
Kako bi se gradonačelnicima pomoglo u novim zadaćama, jedno europsko sveučilište pokrenulo je specijalizirani program vođenja i upravljanja, inspiriran sličnim programom iz SAD-a. Prva generacija okupila je 30 gradskih čelnika koji ondje razvijaju strategije, vještine i mreže nužne za borbu s rastućim društvenim, klimatskim i političkim pritiscima.
Iako okolnosti variraju – od financijskih stega u Budimpešti do borbe protiv prekomjernog turizma u Barceloni – zajednički nazivnik je jasan: gradonačelnici su postali politički akteri koji sve češće nadilaze lokalne okvire i ulaze u srž globalnih sukoba, nastojeći pritom konkretno poboljšati svakodnevni život građana.