Gotovo svaka druga osoba hrvatskog podrijetla koja živi i radi u inozemstvu razmišlja o povratku u domovinu, pokazuje istraživanje „Zemlja zvana čežnja – kako poslovna dijaspora vidi Hrvatsku” ekonomista Velimira Šonje, Ivana Burića i Antuna Krešimira Buterina provedeno u suradnji s udrugom Meeting G2 Croatia.
• 49 % ispitanika razmišlja o povratku. • Samo 9 % procjenjuje da bi se vratilo u iduće dvije godine. • 6 % navodi da je povratak „vrlo vjerojatan”, a 3 % ga smatra „sigurnim”.
Najviše povrataka moglo bi stići iz Europe, SAD-a i Južne Amerike, uz manji udio onih iz Kanade i Australije. Ispitanici su mahom visokoobrazovani stručnjaci, menadžeri i poduzetnici – ljudi u karijernoj zrelosti koji bi, uz povoljnije uvjete, bili spremni ulagati i pokretati poslove u Hrvatskoj.
Autori ističu da iza snažnih emocionalnih veza s domovinom postoji „latentna energija povratka” koja se može aktivirati bude li ekonomsko, političko i institucionalno okružje stabilnije. Prepreke koje najčešće navode ispitanici poznate su: spora birokracija, pravna nesigurnost te zahtjevni administrativni postupci za dobivanje dozvola i registraciju poslovanja.
Iako se radi o prigodnom uzorku, analiza sugerira da bi jačanje ulaganja moglo privući obrazovane, poduzetne i ambiciozne Hrvate iz svijeta te njihov kapital, iskustvo i kulturne kompetencije. Ključno je, navode autori, „shvatiti kako naši iseljenici poimaju poslovnu i investicijsku klimu te saslušati njihove preporuke za njezino poboljšanje”.
„Kroz to se mogu filtrirati politike koje bi mogle potaknuti povratak, osobito studenata, radnika i poduzetnika prije mirovine”, stoji u zaključku. Iste one okolnosti koje su nekad pojačale val iseljavanja – ekonomski, politički i institucionalni razlozi – mogle bi, pokažu li se poboljšane, postati presudnim motivatorom za povratak i ulaganja hrvatske dijaspore.