Donja Jablanica, malo mjesto uz Neretvu, još nosi ožiljke najgore noći u svojoj povijesti. Prije točno godinu dana bujične vode pomiješane s blatom i kamenjem srušile su se s planina i u nekoliko minuta izbrisale čitav zaseok. Poginulo je 19 ljudi, među njima i nerođena beba.
Jedini koji se vratio u ruševine je Elvedin Ahmetspahić. Sjećanja ga progone: „Vidiš onaj narandžasti kompresor za puhanje guma? On je spasio osmero ljudi!” kaže pokazujući na stroj zaglavljen na džamijskoj kupoli za koji su se, usred vodene stihije, držali preživjeli.
- noć kada je nestalo selo • Kiša kakva se ne pamti – procjene govore o oko 300 litara po kvadratnom metru. • Bujica je povukla materijal iz kamenoloma iznad sela i krenula nizbrdo poput lavine. • Kuće, automobili, stabla i plastenici nestajali su u nekoliko sekundi.
Jutro nakon potrage po mulju i vodi pronalazilo se stradale susjede. Suada Imamović jedva suspreže suze dok prepričava da je iz njihove kuće živ ostao samo osmogodišnji Edi: majka ga je, vjeruju mještani, zaštitila vlastitim tijelom.
-
željeznička pruga – slučajna brana života Nasip pruge sa tri kolosijeka pretvorio se u branu i zadržao nagomilano kamenje, vodu i mulj. Džamija je virila poput otoka – iz vode se vidjela samo kupola. „Da nije bilo pruge, odnijelo bi cijelu mahalu”, govori Adil Begović pokazujući na kuću kojoj je bujica otkinula čitavu bočnu stranu.
-
godina poslije – kontejnersko naselje i „strah od kamena” Većina preživjelih još živi u privremenim metalnim kućicama. Na podvožnjaku stoji transparent „Strah od kamena” – podsjetnik na tragediju, ali i na bojazan da bi novi odron mogao pokrenuti isti scenarij.
Armin i Jasmin Šašić brinu kako preživjeti zimu: „Snijeg se najavljuje, hrane nema, odjeće ni obuće. Ljudi snime pa odu, stotine obećanja, ali ništa se ne dešava.”
-
tko je kriv? Mještani prozivaju kamenolom iznad sela: tvrde da je upravo njegov otkop osigurao „municiju” za vodenu lavinu. No, godinu dana kasnije nitko nije odgovarao, niti su završeni službeni izvidi.
-
život na ruševinama Elvedin je svoj autoservis obnovio vlastitim sredstvima: izgubio je 50 000 maraka vozila parkiranih ispred radionice, a dio mušterija mu je oprostio, dio ne. „Ovo je zemlja rahmetli majke, ne bih je dao ni za što”, kaže dok popravlja krov i sanja da ponovno pokrene posao.
Između kontejnera bosonoge trčkaraju djevojčice Azra i Adnana – podsjetnik da se, unatoč tišini i traumama, život nastavlja.
Mještani međusobno dijele posljednje zalihe, a zima je sve bliže. Za Donju Jablanicu vrijeme stoji: mutna voda odnijela je sve, bistra još ništa nije vratila.