Na asfaltu ispred stadiona u rudarskom gradu Genku u četvrtak navečer stvorio se dugačak red. Deseci navijača čekali su strpljivo samo jednu stvar – fotografiju, potpis ili kratki zagrljaj s Brankom Struparom, hrvatskim napadačem koji je prije četvrt stoljeća ispisao najsjajnije stranice klupske povijesti.
„Bio je jedan od najvećih igrača iz mog djetinjstva”, uz osmijeh je rekla 41-godišnja Biesmans Gerky nakon što je dobila željenu sliku. Pored nje šesnaestogodišnji Matteo Cadani priznaje da se tada još nije ni rodio, ali je, kaže, „od oca naučio da je Strupar bio jedan od najboljih koji su nosili plavi dres”.
Brojke govore za sebe: od 1994. do 1999. Strupar je za Genk zabio 101 pogodak u 170 natjecateljskih nastupa. Uz njegove golove klub je prvo izborio povratak u prvu ligu, 1998. uzeo povijesni Kup, a godinu poslije i prvi naslov belgijskog prvaka – pritom je hrvatski golgeter s 22 pogotka bio najbolji strijelac lige.
Šezdesetjednogodišnji Danny Vandewinkel, stigavši na potpis sa starim dresom s europske utakmice protiv Duisburga 1998., opisuje ga jednostavno: „Veliki napadač i gospodin.” Upravo takvog ga pamte i prolaznici koji su ga tijekom dana zaustavljali po ulicama, u kafićima tražili selfie i podsjećali ga koliko Genk cijeni njegov doprinos.
Strupar, danas 56-godišnjak koji rekreativno igra nogomet unatoč srčanim tegobama, uzvraća istom emocijom. „Znate da sam ja iz Zagreba, ali srce mi je uvijek puno kada dođem u Genk. Ovo je neraskidiva ljubav”, rekao je dok je sat vremena neumorno pozirao u navijačkoj „Fan zoni”. Grad od 50 tisuća stanovnika naziva svojim „drugim domom”, iako živi u zagrebačkom Prečkom.
Uspjesi u Genku otvorili su mu vrata belgijske reprezentacije, a karijeru je nastavio u engleskom Derby Countyju te matičnom Dinamu. Upravo su se Genk i Dinamo sinoć susreli u dramatičnom dvoboju Europske lige. Belgijci su slavili nakon produžetaka i izborili osminu finala, što je Strupar prokomentirao pomiješanih osjećaja: „Iskreno, tužan sam što je jedan morao ispasti, ali i sretan što jedan ide dalje.”
Emocija koja je pulsirala ispred stadiona govori da su njegovi golovi davno prestali biti samo statistika – u Genku su postali dio identiteta kluba i grada. Navijači to i dalje dokazuju svaki put kada se nekadašnji broj devet pojavi: redovi su dugi, a priče i uspomene još duže.
