Četiri mjeseca nakon što je na poziv rodbine napustio Njemačku i preselio se u Austriju, vozač kamiona iz Bosne i Hercegovine otkriva da mu život u inozemstvu nije donio očekivanu financijsku sigurnost.
Prema njegovoj objavi na društvenim mrežama, zaposlen je na nepuno radno vrijeme – 20 sati tjedno – s plaćom od oko 1 400 eura. Nakon što plati stanarinu, režije i hranu, tvrdi da mu ne ostane ništa za štednju ili nepredviđene troškove. „Primljen sam na 20 sati. Obećali su povisiti mi satnicu na 40, ali zasad samo preživljavam”, navodi nezadovoljni gastarbajter.
Ističe kako mu automobil nije potreban jer posao može obaviti pješke, no visoki životni troškovi ipak ga guraju u minus. Dodatni izvor prihoda, kaže, nije opcija zbog ograničenog znanja njemačkog jezika.
Podijeljena iskustva
Njegova priča izazvala je raspravu: dok su neki korisnici izrazili razumijevanje za teškoće s kojima se susreće, drugi su iznijeli posve drukčija iskustva. Tako je jedna studentica napisala da također radi dvadesetak sati tjedno za približno istu plaću, plaća 400 eura stanarine i oko 200 eura za namirnice te joj mjesečno ostane oko 300 eura. „Uopće se ne pokušavam stegnuti, a ipak mogu uštedjeti”, navela je, naglasivši kako su manji gradovi u Austriji još povoljniji.
Komentari upućuju na to da razlika u troškovima života – osobito stanarine – presudno određuje koliko će radnik s nepunim radnim vremenom u Austriji doista moći uštedjeti. U slučajevima poput ovog, obećanje o punom radnom vremenu postaje ključno za financijsku stabilnost.
Za vozača kamiona iz BiH to obećanje zasad je samo na papiru, a njegovo gastarbajtersko iskustvo služi kao podsjetnik da se stvarni troškovi života u bogatijim zemljama često kose s očekivanjima onih koji u njih dolaze „trbuhom za kruhom”.