Petnaest godina nakon razorne kombinacije potresa jačine 9,0 stupnjeva, tsunamija i nuklearne katastrofe u Fukušimi, čitavi kvartovi oko nekadašnjih brzoplavećih reaktora i dalje zjape prazni. Na ulicama se umjesto stanovnika nesmetano kreću medvjedi, rakuni i divlje svinje, a korov je progutao dječja igrališta i napuštene vrtove.
Najpotresnije je zaviriti u nekada živahne škole. U osnovnoj školi Kumamachi, kroz zamašćene prozore još se vide udžbenici razbacani po klupama, raščupane pernice i prazne bento kutije. U hodniku uredno stoje cipelice i papuče koje su djeca ostavila kad su 11. ožujka 2011. panično bježala pred potresom, ne sluteći da će im to biti posljednji put u toj zgradi.
Unatoč sablasnoj tišini i činjenici da je ovo najveće nuklearno stradanje nakon Černobila, japanske vlasti – potaknute dekontaminacijom i obnovom infrastrukture – razmatraju šire otvaranje zabranjenih zona te pozivaju raseljene obitelji da se vrate. S dijelom lokalnog stanovništva podijeljene su i emocije: jedni žele obnoviti domove i oživjeti zajednicu, drugi strahuju od dugoročnih zdravstvenih i ekoloških posljedica.
Dok ljudi premišljaju, priroda gradi svoje carstvo. Šume se šire do samih kućnih pragova, rijetke životinjske vrste otkrile su novi habitat, a istraživači bilježe neobično brzi oporavak ekosustava kada ljudski pritisak nestane.
Sudbina „zamrznutih“ fukušimskih gradova time ostaje neizvjesna: hoće li se zvuk dječjeg smijeha vratiti u učionice prekrivene prašinom ili će divljina trajno preuzeti prostor koji je nekad pripadao čovjeku?