Njemački kancelar Friedrich Merz u Davosu je poručio kako se „The old order is unraveling at breathtaking pace” i da svijet „is not a cozy place”. Poruka o kraju komforne ere dobro je zazvučala pred globalnom poslovnom elitom, no na domaćem terenu Merza čeka znatno tvrđi teren.
Ankete na početku 2026. pokazuju da krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) drži 27 % potpore, dok Merzova Kršćansko-demokratska unija (CDU) zaostaje s 24 %. Osobna popularnost kancelara još je niža: zadovoljstvo njegovim radom izražava tek 23 % građana, a među pristašama CDU-a jedva polovica.
Gospodarski mamurluk • Prognozirani rast za 2026.: oko 1 % (2025. je iznosio tek 0,2 %). • Potrošnja kućanstava ostaje slaba. • Stečajevi najviši u posljednjih deset godina.
U novogodišnjem pismu stranci Merz je ekonomiju opisao kao „vrlo kritično stanje” te naveo visoke troškove rada i energije, birokraciju i porezna opterećenja kao kočnice. Međutim, koalicijski partneri iz SPD-a protive se njegovim planovima za oštrije rezove i ograničavanje rada na pola radnog vremena, pa se najavljivana „jesen reformi” pretvorila u – ništa.
Investicijski fond od pola bilijuna eura, zamišljen kao zamašnjak infrastrukture, troši se sporije od planiranog, a dio novca odlazi na mirovine i socijalu. Neovisni savjetnici upozoravaju na opasnost „rasipanja” sredstava, no u europskim razmjerima to je i dalje luksuzan problem – Berlin barem ima novac koji može mobilizirati.
Ključni test na istoku Najviše nelagode u vrhu CDU-a izaziva datum 6. rujna, kada se bira pokrajinski parlament Saske-Anhalt. Trenutna mjerenja daju AfD-u oko 39 %, CDU-u 26 %, Ljevici 11 %, a nekada moćnom SPD-u tek 8 %. Ako se prognoze potvrde, CDU će morati sastavljati široku i krhku koaliciju – ili će AfD prvi put preuzeti punu vlast u jednoj pokrajini i dobiti mjesto u Bundesratu, čime bi se ponovno raspirio spor oko „vatrenog zida” prema krajnjoj desnici.
Vanjski pritisci, domaći nemiri Merz se nastoji profilirati kao čvrst partner zapadnih saveznika u eri nepredvidivih poteza Washingtona, Moskve i Pekinga. No primjer britanskog premijera Keira Starmera i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pokazuje da odlučnost prema van ne jamči popularnost kod kuće. Istodobno, njemački izvoz trpi zbog američkih carina, skupe tranzicije s ruskog plina i kineske utrke u automobilskom sektoru.
Unatoč svemu, kancelar se nada da bi polagano jačanje gospodarstva i zamor birača od permanentne krize mogli preokrenuti trend – slično onome što je prošle godine uspjelo kanadskom premijeru Marku Carneyju. Do rujna je ostalo sedam mjeseci; u vremenu globalnih potresa to može biti cijela politička vječnost – ili tek treptaj oka.
