ZAGREB – U opsežnom pismu upućenom Saveznom javnom tužilaštvu, javni tužilac Hrvatske mr. Rudolf Frančula oštro proziva državne institucije zbog, kako kaže, „tišine“ koja potiče širenje nacionalističke retorike i neravnomjernu primjenu kaznenog zakonodavstva u tadašnjoj SFRJ.
Frančula podsjeća da su se Savezno javno tužilaštvo, Savezni SUP, Savezni sekretarijat za vanjske poslove i Predsjedništvo SFRJ od početka uključili u postupak protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića, ali da se isti žar nije pokazao u drugim slučajevima govora mržnje. Kao primjer navodi nastupe povjesničara dr. Vasilija Bulajića protiv kojih, tvrdi, „nitko do sada nije reagirao“.
Posebno ističe slučaj novinara Milovana Ćosića, autora teksta „Bjesomučna mržnja“ objavljenog 9. ožujka 1989. u beogradskoj Politici, u kojem se zagrebački tjednik Danas optužuje za „strašnu mržnju prema srpskom narodu“ i navodne planove rušenja Jugoslavije. Nakladnik Danasa, radna organizacija Vjesnik, 6. travnja 1989. podnijela je kaznenu prijavu protiv Ćosića zbog povrede članka 134. KZ-a SFRJ. No 24. svibnja Okružno javno tužilaštvo Beograd odbacilo je prijavu, ocijenivši da nema elemenata kaznenog djela koje se progoni po službenoj dužnosti. Cijeli spis 16. lipnja proslijeđen je Saveznom tužilaštvu – povratne reakcije nema.
„Bojim se da se na ovakve istupe gleda kao na puko iznošenje mišljenja“, upozorava Frančula, podsjećajući na zaključke partijskog vrha u Beogradu da „u Srbiji nema opasnosti od nacionalizma“. Takva tolerancija, vjeruje, ohrabruje i srpske nacionaliste u Hrvatskoj, dok istodobno potiče odgovor hrvatskog nacionalizma.
Tužilac problem vidi i u dvostrukom pristupu represiji: mladi ljudi se brzo kažnjavaju zbog uličnih ispada, dok „predvodnici“ nesmetano šire šovinističke ideje preko tiska. „Time potvrđujemo tezu o neefikasnom i nejednakom funkcioniranju pravnog poretka“, piše on.
Zaključuje da je došlo do „vrlo ozbiljnog raskoraka“ u primjeni odredbi o političkim deliktima među republikama te izražava podršku inicijativi Saveznog javnog tužilaštva da ujednači politiku gonjenja za djela koja ocjenjuje „statistički minorna, ali društveno izuzetno opasna“.
U prilogu pisma, Frančula dostavlja opsežnu dokumentaciju i najavljuje nastavak rasprave, ističući da su podaci ključni za „energično“ postupanje savezne razine.
Pismo, nastalo krajem 1989., zorno prikazuje rastuću napetost između federalnih i republičkih institucija uoči raspada bivše države te otvara pitanje jesu li selektivna pravosudna mjerila dodatno pogurnula tadašnji val nacionalizama.