Ritualna buka zvonaca, miris dima i zimskog zraka te lica skrivena pod trobojnim kapama već tri desetljeća opsjedaju objektiv Željka Jerneića. U Galeriji Pasaž otvorena je izložba „Ne znam, mora se – po zvončarskeh puteh: 1996. – 2026.“, svojevrsni rezime 30-godišnjeg autorova hodanja uz zvončare sjevernog Jadrana.
Fotografije nastale „kombinacijom reporterske neposrednosti i promišljene estetske koncepcije“ nadilaze puko bilježenje karnevalskog spektakla. Jerneić ih sada podređuje emociji: umjesto šarenila zvončarskih odora, u prvom su planu lica – osobito ona najmlađih, čiji portreti postaju „galerija same biti zvončarske tradicije“.
Kustos izložbe Branko Kukurin u tekstu „Umjetničko u dokumentiranju ili dokumentiranje u umjetničkomu?“ podsjeća da je autor u prvoj fazi rada svjesno zaobišao „kromatske zamke rituala“ i zvuk zvona prenio bojom. Danas, u „drugoj suvremenoj fazi“, sužava kadar i unutar „zvončarskog šušura“ ulovi trenutak koji se ne ponavlja. Portretirana djeca – zvončarići – istodobno su obiteljska uspomena i dokaz da naslijeđe traje.
Kukurin priznaje da ga u Jerneićevim radovima uvijek prati osjećaj „nedostajanja“: upravo to „ono neč“, kako je napisala čakavska pjesnikinja Vlasta Sušanj Kapićeva, čini da se slike vraćaju u vizualnu memoriju svakog pokladnog vremena.
A na pitanje zašto zvončari zimi danima hodaju i zvone, odgovor je uvijek isti i stoji u naslovu: „Ne znam, mora se.“ Jerneićeva izložba podsjeća da se mora – jer tradicija, poput zvona, odjekuje dalje onima koji je tek dolaze nositi.