Bart De Wever, novi belgijski premijer i dugogodišnji vođa flamanskih nacionalista, našao se usred europske rasprave o prijedlogu da se 185 milijardi eura zamrznutih ruskih državnih sredstava u klirinškoj kući Euroclear preusmjeri u ukrajinski proračun.
Iako zagovara veće ovlasti Flandrije i nerijetko ističe da Belgija „nikad nije trebala nastati”, De Wever (54) trenutačno utjelovljuje belgijski oprez. Njegovo odlučno „ne” tzv. reparacijskom zajmu ujedinilo je široki politički spektar – od liberalnih partnera u petostranačkoj vladi do radikalne ljevice. Anketa dnevnika Le Soir pokazala je da ga podržava više od dvije trećine građana.
Premijerovo protivljenje temeljeno je na argumentu da u modernoj povijesti „nikada nisu prenamijenjena imobilizirana državna sredstva tijekom rata” te da bi presedan ugrozio pravnu sigurnost zapadnih financijskih središta. Kritičari ga zato prozivaju da širi rusku propagandu, no suradnici podsjećaju da je odrastao u antikomunističkom domu u kojem su se osamdesetih ugostili ukrajinski disidenti.
De Weverova politička biografija obilježena je kontrastima:
- odrastao u radničkoj obitelji u predgrađu Antwerpena i još kao dječak sudjelovao u žestokim raspravama o flamanskom identitetu;
- studij prava zamijenio je poviješću, a na kvizu „De Slimste Mens ter Wereld” stekao reputaciju „najpametnijeg u prostoriji”;
- od 2004. vodi Novu flamansku alijansu (N-VA), a kao dugogodišnji gradonačelnik Antwerpena surađivao je i s francuskim socijalistima kako bi potisnuo krajnju desnicu.
Francusko govorno područje u prošlosti ga je doživljavalo s nepovjerenjem, osobito nakon akcije iz 2005. kada su aktivisti N-VA-e kamionima „lažnog novca” željeli pokazati financijsku ovisnost Valonije. Danas, nakon što je u veljači preuzeo federalnu vladu i brzo usavršio francuski, čak ga i valonski konzervativci znaju nagraditi pljeskom.
Poznati ga opisuju kao perfekcionista koji „vrlo, vrlo mnogo sumnja” u vlastite odluke, iako javno nastupa samouvjereno, s britkim humorom i citatima iz rimske povijesti. Inspiraciju crpi iz uzora poput Winstona Churchilla i Edmunda Burkea, a često podsjeća na rimsku vrlinu prudentia – razboritost koja, smatra, mora nadjačati politički avanturizam.
Dok Bruxelles nastoji osigurati stabilno financiranje Kijeva, De Weverova blokada pokazuje da će o sudbini ambicioznog europskog plana presuditi čovjek koji sam sumnja u trajnost države kojom upravlja. Ako uspije zadržati belgijski konsenzus i istodobno izvući zemlju iz fiskalnih problema – što navodi kao prioritet – njegov povijesni trag mogao bi, paradoksalno, ovisiti o jednoj velikoj gesti suzdržanosti.
