Francuski dokumentarac „The Lost Boys of Mercury” redateljice Clémence Davigo donosi potresna svjedočanstva trojice muškaraca koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća kao djeca bili štićenici crkvenog popravnog doma Belle Étoile u savojskom gradiću Mercury.
André, Michel i Daniel, danas u 60-im i 70-im godinama, pred kamerom otkrivaju kakvom su brutalnom režimu bili izloženi: trajne tjelesne ozljede od batina, uskraćivanje sna i hrane, kupke u ledenoj vodi te noćna seksualna zlostavljanja. Najčešće su, kažu, strah i pendrek dolazili iz ruku tadašnjeg voditelja ustanove, župnika Garina, i njegovih pomoćnika.
Davigo snima duge, nenametljive razgovore trojice protagonista, a posljedice trauma vidljive su na licu svakog od njih. Michel se slama dok opisuje poniženja; André priznaje da ga je nasilje odvelo u kriminal i višedesetljetni zatvor; Daniel, koji se redovito penje na obližnju planinu ne bi li, kako kaže, „ispraznio glavu”, svjedoči o emotivnoj paralizi koja ga je spriječila da kasnije ikome kaže da ga voli.
U drugom dijelu filma fokus se prebacuje na pitanje odgovornosti i mogućeg obeštećenja. André i Michel suprotstavljaju se oko toga leži li krivnja u Katoličkoj crkvi kao instituciji ili samo u pojedincima iz Belle Étoile. Dva dijecezanska savjetnika koje susreću tvrde da Crkva „žali zbog počinjenih nepravdi”, no nadbiskup Philippe Ballot pred kamerom se ne obvezuje na konkretne mjere.
Redateljičina suzdržana kamera ostavlja prostor simbolici: Danielovo mukotrpno penjanje uz planinsku stazu, ili snimka vilina konjica koja odbacuje staru ljušturu, prirodno sugeriraju put ozdravljenja. Iako film ne ulazi duboko u mehanizme zataškavanja ili širinu skandala u Francuskoj, pruža platformu za glasove koji su desetljećima bili nemoći. Time „The Lost Boys of Mercury” ne samo da osvjetljava povijesnu nepravdu nego i sudjeluje u procesu zacjeljivanja onih koji su je preživjeli.