Premijera filma „Čarobnjak Kremlja” prošle je godine u Veneciji izazvala znatiželju i laganu nelagodu. Jude Law na ekranu tumači Vladimira Putina kao hladnog, proračunatog i nevoljkog vođu – čovjeka koji, jer je „mlad, atletski građen i špijun”, doslovce biva moljen da preuzme kormilo Rusije. Film, nastao prema istoimenom romanu Giuliana da Empolija u režiji Oliviera Assayasa i s adaptacijom Emmanuela Carrèrea, ovoga mjeseca stiže u francuska i španjolska kina.
Za rusku publiku takvo portretiranje zvuči više kao kompliment nego provokacija. Domaća pop-kultura već dva desetljeća brusi sliku ruskog predsjednika kao svojevrsnog Jamesa Bonda: besprijekornog stratega bez godina i pogrešaka. Redatelj Andrej Končalovski, primjerice, nedavno je u TV seriji „Kronike Ruske revolucije” predstavio plavookog pukovnika tajnih službi koji „spašava” domovinu od kaosa – lik očito inspiriran istim obrascem.
No povjesničari i svjedoci iz prve ruke upozoravaju da mit nema mnogo veze sa stvarnim usponom Vladimira Putina. Istraživački novinar Roman Badanin, autor knjige „Sam car”, podsjeća da je krajem 1990-ih tražen kandidat koji će odgovarati interesima oligarha okupljenih oko odlazećeg Borisa Jeljcina. „Bilo je ključno da ne bude komunista, ali ni previše liberalan. Netko lojalan državnom aparatu – tu se Putin savršeno uklopio”, kaže Badanin.
Poduzetnik Šalva Čigirinski, tada blizak oligarhu Borisu Berezovskom, prisjeća se razgovora iz ljeta 1999.: „Boriša mi je rekao da su se odlučili za Putina. Odgovorio sam: ‘Jesi li poludio? Tko će glasati za čovjeka koji ne zna ni košulju po mjeri odabrati?’ Njegova je poanta bila jasna – trebali su kandidata koji se može kontrolirati.”
Prema njihovim svjedočenjima, nitko Putina nije nagovarao da postane predsjednik, a njegove obavještajne zasluge naknadno su romantičarene. Ni razvikani „agent KGB-a u Dresdenu” nije, dodaju, imao spektakularne operacije; većina je priča naknadno dodana kako bi se upotpunio junakov dosje.
Sam Assayas prilikom predstavljanja filma istaknuo je da ga zanima „prikaz posljedica političkog zla, ali i način na koji ono funkcionira”. Središnji lik u priči stoga je spin-doktor Vadim Baranov, očito inspiriran Vladislavom Surkovom, dok se uz Putina pojavljuju i stvarni oligarhi Boris Berezovski i Vladimir Gusinski.
Ipak, unatoč redateljevoj želji da razotkrije mehaniku vlasti, rezultat – smatraju kritičari – nenamjerno cementira istu legendu koju Kremlj godinama izvozi: Putina kao skromnog, ali neizbježnog mesiju. Tako se Zapad na platnu pridružuje ruskim narativnim topovima, dok dokumentirane činjenice o „osrednjem dužnosniku bez karizme” i dalje ostaju u fusnotama.
Hoće li publika prihvatiti ovu glamuroznu verziju priče ili će je čitati kao političku alegoriju, tek će se vidjeti. Ali jedno je jasno: mit o neustrašivom špijunu, ma koliko mu daleko bile povijesne korijene, još uvijek pronalazi put do velikog platna – i do publike željne priče veće od života.
