Sirene koje upozoravaju na iranske projektile u Izraelu toliko su učestale da Joycee Pelayo, njegovateljica iz filipinskog grada Cavite, više ne izlazi iz stana blizu Tel Aviva. Svaki put kad alarm zavijori u gluho doba noći, spušta svog starijeg štićenika u invalidskim kolicima do skloništa.
Pelayo je tek jedna od procijenjenih 2,4 milijuna Filipinaca raspršenih po Bliskom istoku – regiji u kojoj su plaće višestruko veće od onih kod kuće, ali i gdje se posljednji ratni krug između Sjedinjenih Država, Izraela i Irana vodi gotovo nad njihovim glavama.
Prva filipinska žrtva aktualnog sukoba bila je 32-godišnja njegovateljica Mary Ann De Vera, poginula 28. veljače u Tel Avivu nakon što ju je, dok je s poslodavkom bježala u zaklon, pogodio geler. Poslodavka je preživjela.
Filipinci nisu jedini stranci izloženi vatri: još u listopadu 2023. Tajci zaposleni u izraelskoj poljoprivredi podnijeli su najteži danak napadu Hamasa. No za oko 31 000 Filipinaca u Izraelu sirene su postale svakodnevica, a dilema uvijek ista – ostati zbog plaće ili pobjeći zbog života.
„Ako se vratim kući, nemamo dovoljno novca”, objašnjava Pelayo, koja u Izraelu zarađuje deset puta više nego u prijašnjem poslu na Filipinima. Od kada je otišla, prošlo je šest godina do prvog posjeta kćeri; avionske karte su skupe, a bojazan da će iznevjeriti poslodavca je velika.
Sličnu računicu vodi i 48-godišnja njegovateljica Salhee Enriquez u Tel Avivu. Kaže da se Izraelci, nakon godina sukoba, kreću rutinski između kafića i skloništa. Poslodavkina kći poručila joj je: „Imaš obitelj koja te čeka, spašavaj najprije sebe.” Enriquezine noćne pozive iz domovine prekida samo zvuk alarma.
U Kataru, pak, Robert Laurince Ramil već sedam mjeseci radi u mehaničkom odjelu plinskog postrojenja. Bumovi su toliko jaki da se, kaže, tlo trese. Od šest cimera četvorica razmišljaju o odlasku čim se otvori koridor leta. Za sada su zatočeni u radničkom domu, a smjene su obustavljene iako plaća i dalje kaplje.
Dodatnu nesigurnost stvara i sustav kafala u pojedinim državama Zaljeva: radna dozvola ovisi o milosti poslodavca, a napuštanje zemlje nerijetko traži njegovo odobrenje. Aktivisti na Filipinima zato opet pozivaju vlasti da stvore pristojna radna mjesta kod kuće kako ljudi ne bi morali birati između sigurnosti i sendviča na kredit.
Za mnoge je, međutim, izbor već zakucan sirenama: ostati ispod željeznih kupola Bliskog istoka i uplaćivati devize koje drže domaćinstvo na površini – ili se vratiti tamo gdje „deset puta manje” znači i deset puta manje šanse za budućnost njihove djece.