Gotovo pola stoljeća nakon što je niskobudžetni eksploatacijski hit „Faces of Death” šokirao publiku VHS kaseta, redatelj Daniel Goldhaber i koscenaristica Isa Mazzei snimili su istoimeni reboot koji zaranja u suvremeni svijet – onaj u kojem se stvarni snuff sadržaj ne krije u prašnjavim videotekama, nego iskače na ekrane pametnih telefona.
U novoj verziji glavnu ulogu tumači Barbie Ferreira. Ona je Margot, moderatorica videoplatforme nalik TikToku koja, pregledavajući beskonačni feed, počinje sumnjati da serijski ubojica objavljuje stvarne likvidacije inspirirane scenama iz originalnog filma. Margotino digitalno mačje-miš nadmudrivanje vodi je prema Arthuru (jezivo uvjerljivi Dacre Montgomery), „black-pilled“ trolu koji algoritamske rupe pretvara u pozornicu za svoje krvave performanse.
Goldhaber, koji je kratko radio kao moderator u startupu, opisuje vlastito iskustvo: „It would immediately become colonized by the snuff guys and the child porn people. I was just camping on the feed, playing whack-a-mole with the horrible stuff that was being uploaded.” Taj osjećaj, kaže, više nije iznimka nego svakodnevica – brutalne snimke s ratišta, policijskog nasilja ili masakara danas naviru same od sebe, potaknute mehanikom beskonačnog skrolanja.
Mazzei pamti prvi susret s grafičkim prizorima dok je još bila dijete: „I remember seeing those people jump out of the World Trade Center and thinking, ‘How am I watching a person jump to their death right now?’” Od tada je, kaže, uslijedila „eskalacija” – od snimki odrubljivanja glava do svakodnevnih samoubojstava koja joj sada algoritam nudi bez da ih traži. „My nervous system has to react to it a bit longer before I could possibly scroll away”, dodaje.
Autorski dvojac cijeli projekt vidi kao društveni komentar. Prikupljanje i licenciranje stvarnih isječaka smrti povjerili su svojem istraživačkom timu i satima ih pregledavali dok nisu otupjeli na stalnu razinu traumatičnosti. „What I noticed was not that it stopped affecting me but rather that I became used to feeling traumatized every single day,” objašnjava Mazzei. Smatra da smo kolektivno prihvatili novi, uznemirujući bazni ritam tjeskobe te da ga tehnološke kompanije spremno unovčuju.
Goldhaber to sažima ogorčeno: „Every time there's a mass shooting and everybody gets on their phones and is gobbling up each step of the incident, Facebook is selling ads on that.” U filmu upravo takav cinizam potiskuje Margot u vrtlog u kojem više ne razlikuje aktivizam od sudioništva; sustav koji je htjela popraviti, otkriva se kao kulisa za tuđi profit i njezinu vlastitu traumu.
„Faces of Death” tako postaje horor o hororu – ne samo o vriskovima na ekranu nego i o nama koji, svjesno ili ne, čekamo sljedeći šok kako bismo ga pogledali par sekundi duže. „If you're going to bring Faces of Death into the modern era,” zaključuje Goldhaber, „on some level, you have to contend with the fact that Faces of Death is everywhere.”