Slovenski parlament je u srpnju usvojio Zakon o pomoći u dobrovoljnom okončanju života kojim se, pod strogo propisanim medicinskim kriterijima, legalizira eutanazija za osobe s neizlječivim bolestima. Taj je iskorak moguć zahvaljujući lijevo-liberalnoj koaliciji na vlasti, unatoč činjenici da je i Slovenija pretežito katolička zemlja.
U Hrvatskoj je situacija bitno drukčija. Vladom dominira konzervativna opcija snažno povezana s Katoličkom crkvom, pa eutanazija gotovo uopće nije predmet javnih rasprava. Većina ključnih društvenih aktera i dalje je protiv zakonskog dopuštanja dobrovoljnog okončanja života.
Za one koji traže pravo na eutanaziju izvan svojih granica, najčešće se spominje Švicarska, no troškovi tamošnjih klinika mnogima su nedostižni. Tako se u praksi otvara društveni jaz: pravo na dostojanstven kraj života postaje stvar osobnih financijskih mogućnosti.
Dok Slovenija nastoji regulirati postupak i učiniti ga dostupnim svojim građanima, Hrvatska zasad ostaje na distanci, oslanjajući se na tradicionalne i vjerske argumente. Razlika u pristupu pokazuje koliko politički i kulturni kontekst može utjecati na jedno od najosjetljivijih bioetičkih pitanja današnjice.