„Ne možemo raditi kao naši očevi”, priznaje Stellios Boutaris, proizvođač vina iz grčke Nausse, Amydeona i Santorinija. Dok nad Mediteranom bjesne požari i suše, on ulaže u navodnjavanje, kupuje vinograde na većim nadmorskim visinama i sadi otpornije sorte grožđa. Samo je u sustave za vodu potrošio 250 000 eura, a novih 200 000 planira izdvojiti za 40 hektara vinograda na Santoriniju.
Sličnu borbu vode tisuće obiteljskih gospodarstava diljem juga Europe. Ekstremni vremenski uvjeti – dugotrajne suše, nagle poplave i visoke temperature – pogodili su tradicionalne kulture poput vinove loze, maslina, citrusa i povrća. Posljedica je rast troškova i cijena koje će, upozorava Boutaris, morati podnijeti potrošači: „Jeftino vino više neće biti lako pronaći.”
Statistika potvrđuje crne slutnje: • Europska investicijska banka i Europska komisija predviđaju da bi prosječni godišnji gubitak usjeva do 2050. mogao narasti za dvije trećine, na 24,8 milijardi eura. • U istom razdoblju Španjolska, Italija i Grčka mogle bi imati devet puta više dana ekstremne suše nego 1990. • 2022. godine prinos kukuruza u Europi pao je 24 %; najveći pad zabilježen je u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji i Rumunjskoj.
Klimatski pritisak mijenja i geografiju poljoprivrede. Dok šampanjci sele u Englesku, britanski farmeri pokušavaju uzgojiti grah, slanutak, pa čak i masline. No što su kulture osjetljivije – primjerice kava ili kakao – to je prilagodba teža i skuplja, upozorava profesor Peter Alexander sa Sveučilišta u Edinburghu.
Nedostatak vode glavni je problem. U španjolskoj pokrajini Guadalquivir, gdje su akumulacije poluprazne, provodi se kolektivni program za učinkovitije gospodarenje vodom. Dio nasada već se preusmjerava s citrusa i avokada na manje „žedne” usjeve poput žitarica i maslina, a polja često kupuju fondovi za solarne elektrane.
Maslinarstvo je posebno izloženo. Walter Zanre, direktor britanskog ogranka Filippo Beria, navodi da su Andaluzija, Puglia, Sicilija, Grčka, Tunis i Turska pod pritiskom viših temperatura i manjka kiše. Tvrtka zato gradi spremišta za dodatnih 3 000 tona ulja i širi nabavu na Latinsku Ameriku.
Ni prinosi po hektaru više ne rastu. Analitičar Lambert van Horen iz Rabobanka procjenjuje da se u sljedećih pet godina u Europi neće bilježiti rast proizvodnje po površini, što prekida desetljeća tehnološkog napretka. "Poljoprivrednici će dobivati više za svoje proizvode, ali i troškovi prilagodbe rastu", kaže. Mnogi već podižu plastenike, skladišta ili sustave za sjenčenje – investicije koje će se neminovno preliti na račune kupaca.
Ipak, među malim proizvođačima raste i zabrinutost i odlučnost. Neki napuštaju zemlju, dok drugi, poput Boutarisa, odbijaju odustati: „Mora postojati način i želim dokazati da je moguće nastaviti.”