Kad su se mnogi zeleni projekti EU-a našli na čekanju, eurozastupnici su ipak usvojili zakon koji zemljama nalaže praćenje stanja poljoprivrednog i industrijskog tla.
Slovački liberal Martin Hojsík, nekadašnji aktivist Greenpeacea, pet je godina vodio bitku koju su u početku odbacivali i Europska komisija i većina država. „Ne možemo štititi ono što ne mjerimo”, ponavljao je dok je tražio podršku. Rezultat je ovaj tjedan prošao završno glasovanje u Strasbourgu i sada je pred konačnim usvajanjem.
Ključni elementi zakona • Svaka članica mora sustavno mjeriti kvalitetu tla, razmjenjivati podatke i označiti onečišćene ili degradirane površine. • Nema izravnih obveza za poljoprivrednike; rokovi i metode ostavljeni su državama. • Vizija „zdravog tla do 2050.” ostaje okvirni cilj, ne pravno obvezujuća odredba.
Zašto je to važno Prema procjenama EU-a, 60 – 70 % tla već je u lošem stanju, što znači manje vode, ugljika i hrane. Posljednji pokušaj reguliranja propao je prije gotovo 20 godina zbog straha od birokracije. Ovaj put je, usprkos prosvjedima farmera i zamoru od ekoloških propisa, prevagnula pragmatična poruka: bolje podatke treba svima – od poljoprivrednika do gradova pogođenih poplavama.
Prekretnica u Parlamentu Hojsík je ublažio formulacije i dodao fleksibilnost, pa je dio zastupnika iz moćnog Europskog pučkog kluba prešao stranačku liniju. Poljakinja Elżbieta Łukacijewska rekla je da će praćenje donijeti „veće prinose, manje gnojiva i, na kraju, zdraviju hranu”. Talijanska socijaldemokratkinja Annalisa Corrado nazvala je trenutak „povijesnim”, a njemački Zeleni Martin Häusling dodao da je uspjeh kada „propisi za očuvanje prirode više nisu masakrirani ili odbačeni”.
Tko se protivio • Copa-Cogeca i najveće njemačko poljoprivredno udruženje upozoravali su na dodatnu birokraciju i troškove. • Industrijski lobiji širili su, prema riječima pregovarača, pretjerane tvrdnje o utjecaju na biznis.
Potpora je ipak prevladala: više od 140 znanstvenika pozvalo je zastupnike da spriječe daljnje erozije, onečišćenja i gubitak organske tvari koji EU već koštaju desetke milijardi eura godišnje.
Što slijedi Države će sada morati uspostaviti nacionalne sustave nadzora koji se „razumiju” međusobno. Hojsík, iako zadovoljan, ne slavi previše: „Imamo osnovu na kojoj možemo nadograđivati – to je najvažnije.”
U eri kad se zeleni zakoni sve teže probijaju, priča o tlu pokazuje da se s malim koracima, širokim slušanjem i ranim kompromisima još može ostvariti pobjeda za okoliš.