Europske luke, koje su posljednjih godina ubrzano gradile terminale za ukapljeni prirodni plin zbog prekida s ruskim cjevovodnim plinom, sada žele otići korak dalje i postati središta za opskrbu čistim gorivima – od vodika do sintetičkih e-goriva.
„Europske luke već imaju ključnu ulogu u skladištenju i prijenosu goriva. Potencijal da prerastu u globalne energetske hubove ogroman je”, ističe José Gonzalez iz udruženja CLIA.
Ključna se očekivanja usmjeravaju na dva zakonska paketa koje priprema Europska komisija:
- EU strategija za luke – trebala bi zadati zajedničke standarde za opskrbu brodova električnom energijom s kopna (OPS), vodikovo „tankiranje” i prostorno planiranje luka.
- Plan održivih ulaganja u promet (STIP) – zamišljen da usmjeri kapital u infrastrukturu za alternativna goriva, punionice i lanac vrijednosti za e-goriva i vodik.
Brodari poručuju da bez jasnih pravila i potpore opskrba čistim gorivima neće biti ni brza ni povoljna. „Za dekarbonizaciju pomorstva presudno je da čista goriva budu dostupna u dovoljnim količinama i po prihvatljivoj cijeni”, kaže Sortiris Raptis iz ECSA-e, dodajući da strategija mora propisati sigurnosne standarde za rukovanje novim gorivima.
Udruženje brodara traži i obvezujuću kvotu za proizvođače pomorskih goriva te usmjeravanje prihoda iz Sustava trgovanja emisijama EU-a u dekarbonizaciju sektora. Opskrba na obali i infrastruktura za punjenje, naglašava Raptis, „ključ su konkurentnosti luka kao budućih energetskih čvorišta”.
Iako su pojedine luke počele pilot-projekte s biogorivima, put pred njima je dug. Istraživanje jedne nevladine organizacije pokazalo je da je u odabranim glavnim lukama instalirano ili ugovoreno tek oko 20 % potrebnih OPS priključaka za ciljeve do 2030. godine – signal nedostatka kapitala, ali i koordinacije s elektroenergetskim mrežama.
Dobavljači shore-power sustava i industrijskog plina stoga pomno prate Bruxelles. „Luka može opskrbljivati čistom strujom brodove, ali i okolne zajednice. No bez usklađenog financiranja i jedinstvenog pristupa dozvolama to se neće dogoditi”, upozorava Stefano Somadossi iz NatPower Marine.
Anouck Massant iz Air Productsa dodaje da će „luke biti ključna karika koja spaja sunčane i vjetrovite regije s europskom industrijom”, ali ističe da STIP sam po sebi neće zatvoriti investicijski jaz – potrebna su javna jamstva za rizične početne projekte.
Na polju ukapljenog plina infrastruktura je već razvijena, a kompanije poput Shella žele je iskoristiti i za nove oblike metana. „Put metana nudi pragmatično rješenje: počinje s LNG-om, preko bio-LNG-a sve do sintetičkog LNG-a”, objašnjava Houda Dabboussi iz Shell Marinea i navodi kako mreža njezine tvrtke već opslužuje 28 lokacija diljem svijeta.
Bio-LNG, proizveden iz organskog otpada, može postići i negativne emisije kad se u obzir uzmu izbjegnute emisije iz gnojiva. Shell ga trenutačno nudi u 22 ključne bunkerne luke, a nedavno je sklopio višegodišnji ugovor o opskrbi s Hapag-Lloydom.
Izvješće CLIA-e bilježi napredak u fleksibilnim motorima i testiranju biogoriva, no podsjeća da će između 2026. i 2030. najveći trošak i dalje biti ugradnja OPS-a. Do 2028. više od 70 % oceanskih kruzera imat će priključak za struju s kopna, ali od triju najprometnijih europskih kruzerskih luka samo jedna danas pruža tu uslugu.
Zaključak je jasan: Bruxelles može dati okvir, ali prave će se luke-hubovi roditi tek kad se istodobno riješe mrežna uska grla, uvedu čvrsti standardi i otvori stabilan tržišni prostor za zelena goriva. Bez toga će betonski molovi ostati tek parkirališta za brodove – umjesto energetskih srca europske tranzicije.