Strah da bi Donald Trump ponovno mogao dovesti u pitanje američku potporu NATO-u sve je naglašeniji u europskim prijestolnicama. Čelnici država članica ovoga su se tjedna okupili u Haagu kako bi, prema riječima sudionika, „koračali na prstima“ oko američkog predsjednika i dogovorili novo, golemo povećanje obrambene potrošnje – samo da bi ga zadržali angažiranim u Europi i uz Ukrajinu.
„Umjesto da se nadamo kako će SAD ostati u Europi i potvrditi svoje jamstvo zajedničke obrane, moramo razmišljati kako će sustav funkcionirati ako, iz bilo kojeg razloga, Amerikanci ne budu prisutni onako kako smo očekivali“, upozorio je bivši litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis.
Problem Starog kontinenta jest to što ne postoji država – pa ni skupina država poput Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Poljske – koja bi sama mogla nadomjestiti američku vojnu težinu. Procjena Međunarodnog instituta za strateške studije kaže da bi zamjena 128 000 američkih vojnika i ključne opreme koštala oko 1 bilijun dolara tijekom 25 godina. Najskuplji bi bili sateliti, sposobnosti dubokog udara, zračno potankavanje i taktički transport.
Visoki francuski časnik slikovito opisuje vakuum koji bi nastao: „Prednost američkog vodstva bila je toliko golema i dobrohotna da je donosila red na igralište; nije bilo sumnje tko odlučuje. Bez Washingtona više nema pravog alfa-mužjaka.“
Američki veleposlanik pri NATO-u Matthew Whitaker najavio je da će nakon summita početi razgovori o smanjenju američkih trupa u Europi, uz uvjet da saveznici „uliju dovoljno novca“ u svoje vojske. Barbara Kunz iz Stockholmskog instituta za mirovna istraživanja podsjeća da se time potkopava dosadašnji učinak odvraćanja: „Ako Moskva napadne članicu NATO-a, ne znamo hoće li Trump ići u rat protiv Rusije.“
Mnoge vlade – osobito one bliže Rusiji – javno odbijaju nagađati o američkom povlačenju. Poljski zamjenik ministra obrane Paweł Zalewski tvrdi da je suradnja „vrlo dobra“ i da je Trumpova retorika zapravo natjerala Europljane da više ulažu. Ipak, bivši njemački šef diplomacije Joschka Fischer upozorava: „Moramo se pripremati na dva kolosijeka – s Amerikom i samo s Europom.“
Najizgledniji scenarij zamjene SAD-a bio bi koalicijski pristup. Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo pružaju nuklearni kišobran, Njemačka gospodarsku snagu, a Poljska, s najvećom kopnenom vojskom u EU i najvećim udjelom BDP-a za obranu, iskustvo fronte prema Rusiji. No svakoga od četvero nositelja muče i slabosti: Pariz i London pritisnuti su proračunskim manjkovi, Varšava je u političkoj blokadi, a Berlinu se predbacuje nedostatak inicijative.
Dodatnu neizvjesnost unose jačanje populističke desnice i izgledni izborni ciklusi: ono što se danas može dogovoriti s Emmanuelom Macronom, Keirom Starmerom ili Friedrichom Merzom možda sutra neće vrijediti s Marine Le Pen, Nigelom Farageom ili Alice Weidel. Ipak, analitičarka Gesine Weber poručuje da paraliza nije opcija: „Ključno je da Europljani ne počine samoubojstvo od straha od smrti.“
Kako bi se smanjio američki deficit, već se formiraju tandemi i ad hoc savezi: Njemačka i U.K. preuzele su vodstvo u koaliciji za vojnu pomoć Ukrajini, a London i Pariz predvode skupinu spremnu ponuditi sigurnosna jamstva ako dođe do prekida vatre.
Sve to pokazuje da će europsku obranu ubuduće obilježavati šire, fleksibilne koalicije. Ali dok god u Washingtonu stoluje nepredvidiv gazda, pitanje je hoće li i one biti dovoljne da na istom „igralištu“ ponovno uspostave red.
